Živi u Parizu, obišla cijeli svijet, družila se s Tinom Ujevićem i I. G. Kovačićem, a uvijek se vraća Hrvatskoj i sobi broj 200 u jednom starom hotelu
Već više od pola stoljeća, svaki put kada je život nanese put Splita, Mira Štambak svoj mir pronalazi u sobi broj 200 hotela “Bellevue”. Razlog tome je jednostavan - nema, tvrdi Mira, na svijetu ljepšega mjesta, piše Slobodna Dalmacija.
A tko smo mi da joj ne vjerujemo, njoj, ženi koja je obišla svijet, družila se s ljudima čija imena spominjemo s poštovanjem, ženi koja i u svojoj 96. godini vedro, veselo i strastveno pripovijeda o ljubavi, putovanjima, psihologiji, odgoju...
- Pogledajte ovaj raj! Vidim cijeli grad, od Svetoga Frane preko Rive, pa ispred mene plavetnilo, brodovi uplovljavaju, isplovljavaju, ljudi prolaze, nema ljepšeg - čvrsto će Mira, dok joj se kći Claire smješka i kimajući glavom potvrđuje svaku majčinu riječ.
- Ovo je obiteljski apartman - smiju se naše sugovornice, a mi predlažemo da bi se možda čak trebao i nazvati imenom njihova supruga i oca.
Upravo je Dinko Štambak bio taj koji je suprugu doveo u rodni grad svoje majke Ivule Šegvić, Splićanke “o’ kolina”, da spozna ljepotu. I tu tek započinje naša priča, na drugom katu legendarnog “Bellevuea”, dok pogledima krademo duše u prolazu. Tako bi barem rekao Dinko, hrvatski književnik i prevoditelj, čovjek o čijem se životu dade snimiti film, i to ne bilo kakav, već pravi “blockbuster”. Pripovijeda nam Mira redom, isprepleće ljude i događaje i godine i gradove takvom milinom, da bi se najradije u tu priču umotali i vratili na 1945. godinu, godinu kada je Mirino srce uzeo Dinko, zauvijek.
- Dinko je odgojen u Imotskom, a nakon mature u Sinjskoj franjevačkoj gimnaziji je nastavio školovanje u Zaostrogu i Makarskoj. Moj suprug franjevac napustio je franjevački red, uz dozvolu Pape u proljeće 1937. godine i u Zagrebu potom diplomirao francuski i engleski jezik i kroatistiku na Filozofskom fakultetu - daje nam činjenice Mira, a iza njih je jedna pjesnička, boemska duša, koja je prijateljevala sa Tinom Ujevićem, Ivanom Goranom Kovačićem, Ivanom Piceljem...
Dinko je u jesen te pobjedničke 1945. godine prošao na natječaju koji je raspisala francuska vlada, nudeći mladima iz ondašnje Jugoslavije nastavak školovanja na prestižnoj Sorbonni. U kvotu nadarenih uspjela je ući i mlada Mira, tada tek završena gimnazijalka iz građanske, novosadske obitelji. I tu je planula ljubav, na pariškim ulicama.
- Ujutro prvog dana dolaska u Pariz sam se spuštala stepenicama hotela u kojem smo bili smješteni, a Dinko je stajao u predvorju. Kako smo se tada uhvatili za ruke - nismo se više pustili, veli nam 96-godišnja psihologinja, oslikavajući vječnost ljubavi na najbolji mogući način - suzom u kraju oka.
Dinko je uvijek za sebe kazivao kako je “Imoćanin s pariškom adresom”, ta njihova pariška adresa je od 1952. godine ista. Živjeli su i Mira i dandanas živi u Latinskoj četvrti, strogom centru francuskoga (i svjetskog) velegrada. Do tada su živjeli u mansardi stare zgrade, na šestom katu, u prostoru koji je imao samo madrac na podu i dvije stolice. No to ih nije sprječavalo da okupljaju odabrano društvo.
- Kada bi padala kiša sve je oko nas kapalo, rasporedili bismo kante i lonce po podu, a znali bismo i u krevetu držati otvoren kišobran - zarazan je Mirin smijeh.
Kada im se rodila Claire, tada je počeo drugi dio života. Dinko je doktorirao na temi pariških boema, Mira kao dječja psihologinja radila u Institutu, a Claire odrastala posve neobično, piše Slobodna Dalmacija.
- Svake nedjelje je kod nas bio dan otvorenog stola. Majka bi nakuhala svega, a kod nas su dolazili znani i neznani, umjetnici, liječnici, slikari, književnici. A znate kako je kod Dalmatinaca, nakon večere mene bi poslali u sobu, a oni bi otvorili bocu vina. Nakon vina krenula bi pjesma - govori i dodaje:
- Je l’ vjerujete da i dandanas ne volim zaspati u tišini! - kaže Claire, čija je hrvatska inačica - Jasna, a dobila je ime po svetoj Klari, jer je Dinko na kraju svega u srcu nosio zauvijek i nju i svetoga Franu.
- Da sam se rodila kao dječak, sigurno bi se zvala Frane - kaže nam.
Njezina se majka sjeća da je Jure Kaštelan dugo razmišljao što pokloniti novorođenoj Claire, pa je predložio svom prijatelju Dinku da joj kupi drvenog konjića.
- Nije imala tada ni mjesec dana, a on bi joj kupio konjića, smije se Mira - uživajući i sama u svojim sjećanjima.
Tri dana nakon posjeta Splitu, u kojem su, a kako drukčije, boravili u sobi 200 svojeg “Bellevuea”, sad već daleke 1989. godine Dinko je preminuo. Pokopan je u svom Imotskom. Mira je ostala vjerna uspomeni, pa i danas, u visokim godinama, ne propušta susresti supruga u snovima na mjestu na kojem su ih zajedno sanjali.
- Eto mene opet natrag, u svibnju - veli nam.