IMANJE KOJE OSVAJA Revolucionarna biljna priča iz Bilja pored Osijeka
Općina Bilje, tri kilometra sjeverno od Osijeka, jedno je od najstarijih naselja u Baranji. Bilje je u neposrednoj blizini Parka prirode Kopački rit, a za to bajkovito mjesto srcem, tijelom i umom vezan je i protagonist naše današnje priče, fotograf Mario Romulić. Naime, Mario ustaje svako jutro u četiri i kreće u Rit kako bi ulovio savršene kadrove. No, njegov iznimno bogat fotografski rad nije razlog zbog kojeg smo se uputili k njemu, razlog je njegovo ekoimanje OPG Mario Romulić u Orlovu putu, za koje smo načuli da je spektakularno.
Već s ceste smo shvatili kamo trebamo ići. Iako je većinski zaklonjeno od pogleda, gusto drveće koje kao da ga štiti od pogleda tvori svojevrsni otok koji podsjeća na džunglu. Čim smo parkirale, shvatile smo da je posjed golem, ali u ovom trenutku ni ne slutimo koliko. Mario nas dočekuje srdačno kako to samo Slavonci znaju.
Na prednjem dijelu imanja zidana je kuća u kojoj naš domaćin živi sa sinovima blizancima Ivorom i Sveborom, kćerkicom Larom i suprugom Žanom. Pokraj kuće je boks za njegove ljubimce, njemačke doge Zorga i Crnog, a neposredno uz kuću sjenica u kojoj su dva 'kamado smokera' koji se gotovo svakodnevno koriste za pripremu raznih gastro užitaka. Već nekoliko koraka iza kuće počinje prvi vrt, točnije uzdignuti povrtnjak koji je sad već u punom dozrijevanju.
Par metara dalje drvena je kuća. Tu sjedamo na velike pletene fotelje, a Mario nas nudi svime čime vas već Slavonci mogu nuditi. On sam pije čaj od svog začinskog bilja iz gigantske šalice, puši smotuljak duhana i stalno ima neki zadovoljni osmijeh na licu. Izgleda kao neki naš domaći, tri broja veći, pitomi Che Guevara. Pitamo ga kako je počela ova priča s ekološkim vrtlarstvom.
- Znate kako to već ide. U jednom trenutku zdravlje mi je bilo zaista narušeno i počeo sam se liječiti prirodno. Shvativši polako da je najvažnije ono što unosim u svoje tijelo, odlučio sam uzgajati sam svoju hranu. Počeo sam se intenzivno informirati na internetu, u raznim knjigama te iz prve ruke i krenuo korak po korak osmišljavati i raditi - prisjeća se Mario i poziva nas da nastavimo dalje.
Njegova prvotna ideja o uzgoju vlastite ekološke hrane sada se proširila te je drvena kuća u koju smo za ovu priliku bili smješteni ubuduće predviđena za najam. Mario planira graditi i još kućica, a možda i šatore za glamping te stvoriti pravi agroturizam. To ima i gdje - naime, njegovo imanje proteže se na čak četiri hektara.
- Aha, tu ste već napravili i drugu kućicu za najam - brzopleto izvaljujem bez pažljivijeg gledanja.
- To je kokošinjac - smije se Mario i nastavlja da nam ne zamjera. To je kokošinjac s pet zvjezdica. Kako sam u vrijeme gradnje dobio pod račun veću količinu stiropora, sve su građevine ovdje zaista dobro izolirane, pa tako i kućica za moje koke, ha-ha-ha - veselo priča Mario i dodaje da su kokice inače 'free range', ali su ovih dana zbog malih pilića u boksu.
- Osim zbog raznih zvijeri koje nas ponekad posjete, na samom imanju imamo desetak mačaka koje moja kćerkica obožava, tako da ih, kako se razmnožavaju, puštamo da slobodno žive. A znate i sami kako to ide s mačkama i kokošima - smije se Mario dok nas vodi prema stakleniku koji je sam osmislio i sagradio uz pomoć majstora. Naša fotografkinja Berislava, velika zaljubljenica u vrtlarenje, u ovom je trenutku već potpuno 'izbijena iz cipela' od oduševljenja i primjećuje da u stakleniku svira glazba.
- Pročitao sam da biljke bolje rastu uz glazbu, pa eto - kaže ekološki vrtlar i pokazuje nam kompostere koji su smješteni iza staklenika.
- Ovdje prikupljam otpadni biljni materijal, ali i izmet domaćih životinja sa susjedne farme. Cijela proizvodnja se zasniva na principima permakulture. Jako mi je važno zatvoriti krug, tako da sam proizvodim i sjeme i ekološke preparate za zaštitu. Sam proizvodim i humus i gnojivo za vrt, koje pravim od gaveza, kopriva i preslice, koje također uzgajam i ne smatram ih korovom - kaže Romulić.
Inače, u stakleniku rastu rajčice, paprike, krastavci, patlidžani, začinsko bilje i brojne druge vrste, a oko njega je Mario uz pomoć starih prozora napravio inovativna klijališta. U neposrednoj blizini staklenika je i hotel za kukce.
- Jeste li spremni za dalje - pita nas Mario.
- Ima još? Ja ne mogu dalje u ovim zašiljenim balerinkama - odgovaram nemoćno, a naš domaćin odmah negdje nestaje i za minutu se vraća s japankama broj 46.
- Evo, valjda će ti veličina biti dobra - smije se. Nastavljamo preko 'divljeg' dijela imanja do divovske 'lazanja gredice' ili, stručno, 'hugelkultur' visoke gredice. Iako se naziva gredicom, dugačka je oko 50 metara i viša od dva metra.
- Sve je počelo sa starim i natrulim trupcima crvene vrbe koje su šumarski radnici uklanjali radi sadnje novih nasada blizu Kopačkog rita. Osamdeset tona šumarima neupotrebljivih trupaca ‘preselio’ sam i zakopao u buduću 'hugelkultur' visoku gredicu. Ti ogromni komadi polutrulih stabala poslužili su mi kao baza. Ona su tako u ovom sustavu najvažniji kotačić jer su uvijek vlažna, ljeti hlade, a zimi griju, usput skupljaju i akumuliraju vlagu i potrebno hranjivo za biljke, zatim se na njih slaže sloj sitnije drvne mase, grane, razne vrste malča pa, u slojevima, stajsko gnojivo, lišće, trava i sav ostali biootpad i na kraju humus. Jednom kad se biljke zasade, malčira se travom ili slamom. Ovdje sam, za početak ove godine, posadio razne bundeve, tikvice, dinje i lubenice. Sve raste sumanuto - zaneseno nam priča fotograf.
- Sigurno ste gladni - više zaključuje nego što nas pita. Pripremit ću bifteke u smokeru i rižoto s cvjetovima tikvica, volite li to - pita nas Mario i već bere navedene cvjetove u svoju veliku košaru.
IMANJE KOJE OSVAJA Revolucionarna biljna priča iz Bilja pored Osijeka
Foto: Berislava Picek/Hanza Media