Bivši pripadnik MUP Republike Srpske osuđen za ratni zločin u Šamcu
Okružni sud u Doboju nepravosnažno je osudio bivšeg pripadnika policije Republike Srpske (RS) Radu Radića na tri i po godine zatvora za ratni zločin nad civilnim stanovništvom tokom 1992. godine u Bosanskom Šamcu.
Radić je osuđen za ubistvo Marka Evića u sportskoj dvorani Srednjoškolskog centra u tom gradu u sjevernoj Bosni koje je, prema presudi, počinio 7. juna 1992. godine. U presudi je konstatovano da tijelo ubijenog Evića još nije pronađeno.
Sutkinja Snežana Banjac Lopandić je navela da je tužilaštvo dokazalo ubistvo te da je riječ o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva.
"Sud je primijenio odredbe o ublažavanju kazne i izrekao kaznu ispod zakonskog minimuma, smatrajući da će se ovakvom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja", kazala je sutkinja Banjac Lopandić.
Na ovu presudu tužilaštvo i odbrana imaju pravo žalbe Vrhovnom sudu entiteta RS.
Radić kaže da se plašio 'Lugara'
Rade Radić je bio stražar u sportskoj sali u kojoj je, prema iskazima svjedoka, u to vrijeme bilo zatvoreno između 300 i 400 civila hrvatske nacionalnosti iz ove opštine.
U presudi se navodi da je Radić ušao u salu sa Slobodanom Miljkovićem. Svjedoci su kazali da je, prije nego što je Radić ubio Evića, Slobodan Miljković iz pištolja ubio zatvorenika Bartola Kljajića, čiji posmrtni ostaci također nisu pronađeni.
Slobodan Miljković zvani "Lugar" je tokom 1992. godine u Šamcu je bio pripadnik paravojne jedinice iz Srbije "Sivi vukovi", što je bio jedan od naziv za jedinicu "Crvene beretke", koju je formirala Državna bezbjednost Srbije, prema dokumentaciji Haškog tribunala.
Miljković je bio prvooptuženi na tzv. Šamačkoj optužnici pred Haškim tribunalom, a ubijen je u rodnom u Kragujevcu u Srbiji u avgustu 1998. godine, ne dočekavši početak suđenja.
Rade Radić je tokom svjedočenja u svoju odbranu ispričao da se plašio Slobodana Miljkovića, koga je opisao kao "masovnog ubicu".
Prema optužnici, Miljković je s još nekoliko vojnika početkom 7. aprila 1992. godine ušao u zgradu poljoprivredne zadruge u Crkvini i naredio zatvorenicima da se poredaju uza zid. Nakon toga je naredio vojnicima da pucaju, a i sam je pucao. Ubijeno je 16 civila Hrvata i Bošnjaka.
Zločini u Šamcu
Jedinica za specijalne operacije Službe državne bezbednosti (zvani ''Crvene beretke'', ''Sivi vukovi'' ili "Frankijevci"), Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana, te policija i Vojska Republike Srpske potpomognute jedinicama Jugoslavenske narodne armije preuzeli su vlast u Bosanskom Šamcu 17. aprila 1992.
U idućih nekoliko mjeseci uhapsili su i mučili stotine Bošnjaka i Hrvata. Protjerano ih je više od 10.000, od kojih se dvije trećine nikad nisu vratile. Brojni su ubijeni.
Masovna grobnica u kojoj je pronađeno i identificirano 14 ostataka tijela ubijenih otkrivena je 7. decembra 2008. godine ispod tri metra smeća, na nekadašnjoj šljunčari na obali Save.
Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove u Hagu izrekao je 31. maja pravosnažnu presudu kojom su bivši šefovi Službe državne bezbjednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović osuđeni su na po 15 godina zatvora, pored ostalog, i za zločine u Šamcu.
Haško tužilaštvo je tokom suđenja Stanišiću i Simatoviću tvrdilo da su zločini u Šamcu bili ''obrazac'' po kojem su vršeni kasniji zločini te da je ljudstvo u tim jedinicama ''obučeno da vrši etničko čišćenje''.
Simatović je nakon toga pušten na liječenje u Srbiju.
Osim Blagoja Simića koji je osuđen na 15 godina, u Hagu je za zločine u Šamcu na deset godina zatvora osuđen i Stevan Todorović. Na osam godina zatvora osuđeni su Miroslav Tadić i Simo Zarić, a na pet godina zatvora osuđen je Milan Simić.
Ratni zločini na području Šamca bili su dio optužnica i / ili presuda Haškog tribunala protiv Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Vojislava Šešelja, Biljane Plavšić, Momčila Krajišnika, Miće Stanišića i Slobodana Miloševića.