Svjedočenje Makedonaca koji su se vratili iz Gaze: Živjeli smo u bolnici 38 dana
Elizabeta El-Kedra, Makedonka iz Prilepa, i njen suprug, Palestinac koji takođe ima makedonsko državljanstvo, druga je od dvije porodice koje su evakuisane iz Gaze i vratile se u Sjevernu Makedoniju.
Za razliku od druge porodice, Skaik, gdje su uslovi dozvolili bržu evakuaciju, porodica El-Kedra čekala je 38 dana da bude izvučena iz Gaze. Za to vrijeme su se sklonili i živjeli u bolnici Al-Amal u gradu Hanionis, u južnom dijelu Gaze, koja je u sastavu palestinskog Crvenog polumjeseca.
Elizabeta je tamo radila kao farmaceut.
"Svakog dana po 24 sata bilo je moje radno vrijeme i tako sam bila svjedok mnogih ljudskih tragedija, strašnih ljudskih sudbina, mnogih stradanja... Bolnica i cijeli kompleks postali su improvizovana mjesta za život sve veći broj ljudi koji su bježali sa svih strana Gaze, u potrazi za sigurnijim utočištem, iako u Gazi nema bezbjednog mjesta. U gradu nije bilo struje, vode od prvog dana, na hljeb se čekalo i po 5-6 sati, prodavnice su bile potpuno prazne", priča Elizabeta za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Poslije duge i bolne neizvjesnosti, traumatičnih iskustava od svakodnevnog bombardovanja i pojačanih diplomatskih napora, ona i njen suprug sletjeli su na skopski aerodrom sredinom novembra.
Dva neuspjela pokušaja
Tri decenije porodica El-Kedra živjela je u južnom dijelu pojasa Gaze. Uprkos čestim nemirima godinama unazad, sada su prvi put osjetili da treba da ga napuste što prije. Elizabeta kaže da je od prvog dana sve bilo sasvim drugačije i ukazivalo je da će desiti nešto strašno.
Prvi pokušaj napuštanja Gaze bio je petog dana sukoba. Egipatska granica je i dalje bila djelimično otvorena – granica preko koje je izlazak komplikovan i u uslovima koji nisu vojni, zbog niza procedura, prijava, dugog čekanja u redu... Uprkos tome, rizikovali su, otišli i stigli do pasoške kontrole. Elizabeta je osjetila nadu i vjeru da će uskoro biti sigurni. Iznenada su, rekla je ona, izraelski ratni avioni bombardovali granično područje, odmah pored sale za kontrole. Morali su da se vrate.
Poslije ovog, imali su još jedan pokušaj u kome im je pomogla makedonska ambasada u Kairu. I taj pokušaj je bio neuspješan jer njihova imena nisu bila na listi sa dozvolama za prelazak granice. Za izlazak im je bila potrebna dozvola egipatskih, a prije svega izraelskih vlasti. Bez tih dozvola nisu imali šanse da napuste Gazu.
Dok su čekali evakuaciju izgubljeni su telefonska mreža i internet, nisu imali mogućnost da komuniciraju sa bilo kim. Osjećali su se potpuno odsječeni od svijeta.
"U jednoj takvoj situaciji čovjek može prestati da osjeća strah. Dolazi do jednog stepena ravnodušnosti. U takvoj krajnje strašnoj vojnoj situaciji, možda toj ravnodušnosti ili otupjelosti, čovjek se jednostavno prepušta sudbini. To je mnogo težak osjećaj, ali u tom trenutku to je jedino osjećanje koje čovjeka održava. Jednostavno nemate drugog izlaza osim da čekate i budete strpljivi...nema drugog izbora", rekla je Elizabeta.
U periodu dok su u bolnici u Gazi čekali spas iz situacije nije bio dozvoljen ulazak humanitarne pomoći. Poslije 3-4 nedjelje počela je isporuka humanitarnih pošiljki, u kojima je bila i čista voda za piće. Palestinski Crveni polumjesec je primio pošiljke i distribuirao ih gdje god je to bilo moguće i kada je bilo dozvoljeno u škole i mjesta gdje su bili smješteni izbjegli ljudi.
"Ne želim nikome, nikome, nikada, da osjeti samo mali odio onog užasa koji gledaju ljudi u Gazi", kaže Elizabeta.
Evakuacija
Od prvog dana ona i njen suprug obratili su se makedonskoj ambasadi u Kairu i tražili pomoć za evakuaciju. Elizabeta kaže da su pomoć dobili, uz veliki angažman i posvećenost dijela službenika Ministarstva unutrašnjih poslova (MVP), prije svega ambasada u Kairu i Tel Avivu, kao i ljudi iz Međunarodne organizacije za migracije (IOM) koji su organizovali njihovo zbrinjavanje i povratak.
Izašli su iz Gaze, jednu veče ostali u Egiptu i došli kući. Tu su Elizabetu prepravila miješanja osjećanja.
"Prvi osjećaj mi je bio da se jedan košmar pretvorio u san, ali ne u realnost. Ubjeđujem se još da je ovo realnost", kaže.
Sada ima godinu i po dana do penzije. Prije nego što je rat u Gazi eskalirao, ona i muž su planirali da nakon njenog penzionisanja žive u Prilepu. Sa njim se upoznala dok je studirao u Sjevernoj Makedoniji i kaže da ovu zemlju osjeća kao drugi dom.
"Sada počinjemo novi život prinudno. Ali rekla bi da mi ipak počinjemo život – za razliku od ljudi koje smo ostavili u uništenoj Gazi i svi su oni bili dio našeg života tamo. Imali smo svoj dom, porodičnu kuću, topli dom, izgradili smo ga...odgojili smo dvije prelijepe kćerke. Rekla bi da je to bio dom našeg mikro svijeta, van svega što se okolo dešavalo. Sada smo tu, sa novom nadom, novom snagom, novom vjerom... Ovdje su svi naši koji nas vole, koji su nam velika podrška i idemo naprijed", kaže Elizabeta.
Njihov dom u Gazi je teško oštećen. Za sada nemaju ideju šta bi radili u budućnosti. Oni se rukovode činjenicom da riječ "plan" u rječniku Gaze ne postoji. Ostaju u Sjevernoj Makedoniji i kažu da im je najvažnije da su sigurni i među svojima.
"Da se probudi čovječanstvo. Ne znam šta je to o čemu treba više da se razgovara, da se probudi čovječanstvo, da ne stradaju nevini ljudi", poruka je Elizabete nakon užasa koji je preživjela u Gazi.
Palestinski militanti Hamasa iznenada su 7. oktobra upali u Izrael, što je izazvalo odgovor izraelskih snaga. U napadu Hamasa ubijeno je 1.200 ljudi, a oko 240 su uzeti kao taoci, prema podacima izraelskih vlasti.
Od tada, ministarstvo zdravlja u Gazi, koje vodi Hamas, kaže da je više od 16.200 ljudi ubijeno u izraelskoj kampanji protiv Hamasa (do 6. decembra), uključujući oko 7.000 djece.
Tokom sedmodnevnog primirja Hamas je oslobodio dio talaca a Izrael neke palestinske zatvorenike koje je zbog odluka da su kršili zakone te države držao u zatvorima.
Izrael održava blokadu Gaze otkako je Hamas preuzeo kontrolu nad tom teritorijom 2007. godine. Od tada su vodili četiri rata. Bilo je i brojnih manjih borbi između Izraela i Hamasa i drugih manjih militantnih grupa sa sjedištem u Gazi.