Silovane u ratu, zaboravljene u miru

Prije 1992. godine Mirsada Tursunović je željela biti daktilografkinja u svom rodnom Zvorniku. Rat u Bosni i Hercegovini promijenio je sve. Umjesto toga, silovana je sa 18 godina u logoru "Caparde".

"Mene su odveli u jednu kuću kao da jednu ženu obučem jer je nepokretna. Ja sam nju uspjela da uđem da vidim i odmah mi je naredio da pođem s njim na sprat.

Počeo je psovati i rekao mi da se raspremim. Onda sam ja počela da se tresem, bila sam tek tada svjesna šta će da bude."

Cijeli njen život srušio se u tom trenutku, prisjeća se.

Nekih 70 kilometara dalje, Adila Suljević je prolazila kroz isto u Brčkom. Imala je tada 27 godina, bila je udata i radila je u tekstilnoj industriji.

"Sve moguće traume sam imala i doživjela. Tri puta su me izvodili pred strijeljanje", kaže. U ratu je preživjela i spontani pobačaj i bila silovana.

"Kada sam uspjela doći na slobodnu teritoriju, rastala sam se, jer sam trpjela veliku stigmu od prvog muža."

Mirsadin počinitelj je pobjegao iz zemlje. Adila je prijavila zločin koji je nad njom počinjen, ali su joj, kaže, rekli da je njen silovatelj poginuo u ratu.

'Silovanje nije pogreška'Uništeni životi, dugotrajna trauma, borba za osnovna prava – to su stvarnosti žena koje su silovane tokom rata u Bosni i Hercegovini, dok mnogi počinioci i dalje slobodno hodaju.

"Nije lako reći ja sam silovana", kaže Midheta Kaloper Oruli, predstavnica Udruženja žrtava rata "Foča 92–95". "Da li bi iko razumio koliko je ta rečenica teška?"

Zbog zločina koji su se dogodili u njenom rodnom gradu Foči, Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je seksualno ropstvo okarakterisao kao zločin protiv čovječnosti.

"Silovanje nije pogreška, nije nesretan slučaj, nije stvarna sramota, silovanje je zločin", kaže Kaloper Oruli.

Seksualno nasilje u sukobu prepoznato je kao ratna taktika u rezoluciji Ujedinjenih nacija od 19. juna 2015. godine, kojom je ovaj datum proglašen Međunarodnim danom eliminacije seksualnog nasilja u sukobima.

Ratovi u Bosni i Hercegovini i Ruandi podigli su svijest o seksualnom nasilju u ratu, kaže Irene Fellin, specijalna predstavnica NATO-a za žene, mir i sigurnost. Iako se ovakvo nasilje i dalje dešava, kultura odgovornosti počela se mijenjati, dodaje.

"Ako pogledate sadašnji kontekst i Ukrajinu, vidimo nešto vrlo jedinstveno. Vidimo da, iako se bore, već procesuiraju počinitelje. I to zaista pokazuje promjenu kulture", objašnjava Fellin.

Dodaje da to možda nije dovoljno, i da su promjene spore, ali ipak važne, "jer govore o promjeni mentaliteta".

"Zaista vidimo pozitivne pomake u načinu kako pristupamo ovom problemu", kaže Fellin.

Prema podacima Tužilaštva Ukrajine, od početka invazije zabilježena su 363 slučaja seksualnog nasilja povezanog s ratom.

Procjenjuje se da je najmanje 20.000 žena silovano tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ipak, malo je počinitelja kažnjeno.

Do zatvaranja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju 2017. godine, manje od 40 osoba je osuđeno za ratna seksualna zlodjela, a suđenja se nastavljaju na domaćim sudovima.

Brojne žrtve i dalje čekaju pravdu.

"Niko nije osuđen za zločine počinjene nad mnom i mojom porodicom. Izgubila sam 13 članova najuže porodice", kaže Kaloper Oruli, dodajući da vrijeme ne ide u njihovu korist.

"Svjedoci umiru, počinioci umiru, neće doživjeti da budu izvedeni pred lice pravde."

Uz nekažnjivost i retraumatizaciju, žene se nose i s dugoročnom traumom, te strahom koji je dodatno pojačan trenutnim globalnim nestabilnostima. Kako kaže Midheta Kaloper Oruli, mislili su da nakon Bosne više neće biti rata u Evropi.

"Ali, nažalost, imamo Ukrajinu, Gazu, sada i Iran“, kaže Kaloper Oruli. "Ponovno živimo u strahu i ponovno nam se vraćaju te ratne slike”.

Danas, kaže ona, svi su svjesni da se pojavljuju nova ratna polja i žarišta. "Gdje će vjerovatno ponovno opet najviše torture i najviše zločine iskusiti žene i djeca."

Sve se to, kaže NATO-ova predstavnica, i dalje dešava jer ne dijelimo iste vrijednosti.

"Naši neprijatelji ne dijele iste demokratske vrijednosti, ne dijele isti odnos prema stanovništvu, posebno prema ženama", kaže Fellin, dodajući da će posljedice toga "trajati vječno, kao što vidimo na Balkanu".

Preživjele ratnog seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini su sve starije i njihove potrebe su danas drugačije nego prije trideset godina kaže Jasna Zečević, predsjednica udruženja Vive Žene, organizacije koja radi sa ženama još od rata.

"Njihove potrebe danas, osim što je država zanemarila da priča o reparacijama, minimum onoga što one očekuju je da im se barem omogući liječenje i ta banjska rehabilitacija, da se posvete svom fizičkom zdravlju."

Svijet bez sluhaMirsada Tursunović nikada nije postala daktilografkinja. Danas je predsjednica udruženja koje se bavi ručnim radovima. Tek 2009. godine odlučila je javno progovoriti o tome šta joj se dogodilo.

"Počela sam javno govoriti i zbog drugih žena. Žao mi je što one šute iz straha", kaže Tursunović, dodajući da ima mnogo žena čiji muževi još uvijek ne znaju šta su im one prošle.

"Ali silovanja se i dalje dešavaju i svijet nekako nema sluha za te stvari."

Kao i ona, i Adila je dugo čekala da kaže porodici i šta joj se dogodilo.

"Rad na sebi i liječenje je jako važno, ni ja to nisam znala. Ali kad sam vidjela da mi je bolje, onda sam preporučivala i drugim ženama, jer znam dosta žena koje su to preživjele."

Adila koja danas radi kao predsjednica udruženja "Suza" u Brčkom koje pomaže preživjelima seksualnog nasilja u ratu, kaže da su želje brojne, uključujući i život bez stigme, ali ono što im najviše treba, kaže ona, jeste da se zakoni primjenjuju.

"I bile bismo koliko-toliko zadovoljne. Da možemo imati još nekoliko mirnih i lijepih godina života – i to je to."

*Saradnja na tekstu: Aida Đugum