O zločinima četničkih jedinica Pavla Đurišića na sjeveru Crne Gore

Moja tetka Šaćira sa nepune dvije godine umrla je od hladnoće, dok su je roditelji nosili, bježeći od četničke jedinice Pavla Đurišića, kaže Kemal Zoronjić, govoreći o zločinu početkom januara 1943. godine na sjeveru Crne Gore.

Kako navodi za Radio Slobodnu Evropu(RSE) tih dana su jedinice Pavla Đurišića i Rada Korde u njegovom selu Bistrica, kod Bijelog Polja, ubile više od 230 Bošnjaka, među kojima i 18 njegovih bliskih rođaka. Od toga šestoro djece i pet žena.

Kemal je ove događaje, kroz mnoga svjedočanstva, opisao i dokumentovao u knjizi "Istrajni kroz vrijeme", izdatoj 2022.

Naveo je da su četničke jedinice Pavla Đurišića opljačkale i popalile sva muslimanska sela i domaćinstva u Donjem Bihoru. Na tom prostoru spaljeni su i svi islamski vjerski objekti, među kojim i Hasan-begova džamija u Bistrici sagrađena krajem 17. vijeka.

Samo 40 kilometara od Bistrice, u beranskom mjestu Gornje Zaostro, danas se nalazi spomenik, u prirodnoj veličini Pavla Đurišića.

Spomenik Đurišiću u crkvi SPCUprkos brojnim dokumentima o zločinima i saradnjom sa Hitlerovim nacistima tokom Drugog svjetskog rata, 8. avgusta ove godine u Gornjem Zaostru kod Berana bio je podignut bronzani spomenik Pavlu Đurišiću.

Zakon o spomen-obilježjima Crne Gore iz 2008. u članu 10 propisuje:

"Nije dozvoljeno podizati spomen-obilježje… licu koje je zastupalo fašističke, šovinističke ili nacističke ideje ili ideologije", kao ni licu "koje je bilo saradnik okupatora".

Iako su nadležni naložili njegovo uklanjanje spomenik je premješten u crkvu.

Mjesec nakon zločina u Bihoru, Đurišić je počinio veće zločine u Pljevljima, Čajniču, Foči i Priboju.

Izvještavajući komandu o široj akciji "čišćenja muslimana" naveo da je "akcija uspjela, sa oko 8.000 žrtava, mahom žena, staraca i djece".

Za zločine je odlikovan Hitlerovim Željeznim krstom, navodi se u listu Lovćen, u izdanju iz oktobra 1944. godine.

Danas crkveni velikodostojnici Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori Đurišića opisuju kao junaka.

Za mitropolita Joanikija Đurišić je "junak nepobjedivog karaktera".

Mitropolit Metodije je 8. avgusta poručio da je "najbitnije da budemo slični njemu".

Ideološki okvir pohodaPokolj Bošnjaka u Donjem Bihoru januara 1943. pod komandom Đurišića, bio je dio šireg projekta "čišćenja teritorije od narodnih manjina" i brisanje granice između Srbije i Crne Gore "čišćenjem muslimanskog življa", a po instrukcijama četničkog vođe Draže Mihailovića.

Nekoliko dana nakon pokolja, 10. januara, Đurišić je Mihailovića izvijestio da su u Bihoru spaljena 33 muslimanska sela i da je ubijeno preko 1.400 ljudi, od čega 400 boraca i oko 1.000 žena i djece.

Međutim, Zoronjić u knjizi navodi da je taj broj znatno veći i da je u Donjem Bihoru spaljeno preko 60 sela, u kojima su izgorele 1.763 muslimanske kuće.

Broj bošnjačkih žrtava bio je 3.741 (2.806 ubijenih i 935 naknadno preminulih), koliko je dr Milutin Živković naveo u doktorskoj disertaciji Sandžak 1941-43.

Iz knjige 'U gerili' Sava JoksimovićaZoronjić je u knjizi "Istrajni kroz vrijeme" objedinio na desetine svjedočanstava o četničkim zločinima, koji su počinjeni nad bošnjačkim stanovništvom u januaru 1943.

U knjizi "U gerili", narodni heroj Sava Joksimović ovaj zločin opisuje na sledeći način:

"U malom selu Visočka, u kući Lata Bučana, utočište je potražilo 12 žena i djece. Dvadesetogodišnja Emina koja je pružila otpor puškom, ubijena je nakon što je ostala bez metaka. Ubačena je u zapaljenu kuću zajedno s ocem, majkom, bratom i djecom rođaka".

U drugim kućama spaljene su čitave porodice – Bučani, Šaronjići, Dervovići.

U kući Novčića ubijeno je i spaljeno 16 osoba, navodi Joksimović.

Delva preživjela i svjedočilaKnjiževnik Bajram Šabanović, rođen u bistričkom selu Stubo, navodi da je u dvorištu Aziza Šabanovića, ostalo unakaženo 20 leševa.

"Njegova kćerka Delva, udata Babačić, zadesila se sa djecom kod oca u gostima. Četnici su je prvo pokušali silovati. Branila se od sječiva golim rukama, pa su joj prsti i šake ostali unakaženi. Onda su joj nožem zasjekli grlo. Pala je onesviješćena. Četnici su mislili da je već mrtva, pa su pošli dalje. Ostala je živa sa ožiljcima pa je o tom pokolju kasnije pričala".

'Krvavi praznici' Murata Mahmutovića"Na Stublu su četnici vezali žicom Rahmana i Rašida, djecu Muharema i Zahide Šabanović. Svezanu djecu su zapalili...Dok su gorjeli, četnici su (ćerku) Zlatu silovali ali je ostala u životu, pa je kasnije svjedočila o tom događaju", piše u knjizi.

"U selu Vrh stradala je porodica Hama Hadrovića. Njegova supruga Čeba, poznata po ljepoti, uspjela je spasiti samo najstarijeg sina Lutva, dok su ostalu djecu četnici tukli kundacima, zatrpavali u snijeg i nad njima igrali kolo. Poslije rata Hamo je pokušao sudski da goni zločince, ali je proces obustavljen. Prijetnje su ga natjerale da se sa sinom preseli u Makedoniju".

Progon, patnje i stradanja Naza Ivković-Bistrička u djelu "Srebrna vodenica", opisala je sljedećim riječima:

"Zovem se Naza, od oca Asima Šoljanina i majke Vasvije, rođene Redžović, koje ubiše četnici Pavla Đurišića, jednim metkom oboje. Imali su po trideset godina. Za dva tri dana majka se nadala prinovi. Ostade četvoro siročadi".

U knjizi su navedeni i citati sa suđenja rukovodstvu organizacije Draže Mihailovića 1945. u Beogradu, između ostalog i svjedočenje Milutina Šćekića iz Berana - o akciji u Sandžaku (Bjelopoljski srez) kad je, kako je naveo, stradalo 2.700 lica.

Mnogi od stradalih nemaju grob, jer su ih četnici zapalili u kućama, a oni koji su bježeći prema Petnjici, Rožajama i Peći umirali od gladi i smrzavanja, sahranjivani su pored puta.

'Kako može biti heroj?'Zoronjić se pita zašto ljudi ne uče da rat nikome dobro nije donio i da smo, kako u prošlosti, tako i u budućnosti, osuđeni da živimo zajedno, "i da različitost treba njegovati kao bogatstvo".

Komentarišući činjenicu da je jedan od onih, o čijim je zločinima pisao u knjizi, dobio spomenik, Zoronjić kaže da mu to budi ogorčenje i žal.

"Ali i želju da ih pitam kako mogu veličati i smatrati herojem nekog ko je dokazani ubica na hiljade nevine djece, žena i staraca. Kako mogu isticati kao antifašistu onoga koji je od Hitlera dobio Gvozdeni krst, najveći simbol nacizma i fašizma?"

Za razliku od Đurišića civilne žrtve rata iz Bistrice, njih oko 500 (zajedno muslimanskih i pravoslavnih) ni danas nemaju spomen-obilježje.

"Izgovor je bio da u cilju poslijeratnog razvoja 'bratstva i jedinstva' ne treba isticati žrtve iz takozvanih bratoubilačkih sukoba. Smatralo se da će bolna pitanja vremenom biti zaboravljena a ćutanje o zločinu dovesti do zaborava", objašnjava Zoronjić.

Zato, poručuje, da u aktuelnom slučaju od državnih institucija treba zahtijevati "da pokažu snagu, autoritet i počnu raditi svoj posao".