OD LJUBAVI DO GAĐENJA Haider je pleo svoju mrežu, Tuđman se držao Mocka, a od afere Hypo nestalo je kemije...

TURBULENTNE RELACIJE - Kako je sad već bivši austrijski vicekancelar Strache rečenicom "Hrvatska je sranje" zapečatio dugo poglavlje burne povijesti austrijskih desničara s Hrvatskom

Bilo je to kao u filmovima o Jamesu Bondu. Na jednoj strani balkanski revolveraši, kriminalci i krijumčari droge, tajkuni i političari, a s druge austrijski bankari i desničar Jörg Haider, sklon Hitleru.

Tako slikovito ugledni The Economist opisuje gospodarsku ‘suradnju’ Hrvatske i Austrije devedesetih, kada se Hypo Group Alpe-Adria, mala provincijska banka iz Klagenfurta, munjevito proširila zemljama jugoistoka i prerasla u regionalnu velesilu. Ta harmonija trajala je sve do 2010. godine kada je grupa nagomilala gubitke od 499 milijuna eura, a onda se, kamen po kamen, počeo slagati mozaik jedne od najperfidnijih političko-kriminalnih priča u ovom dijelu Europe.

Kada je 2008. godine poginuo Haider, vozeći službeni Volkswagen Phaeton na cesti kraj Klagenfurta, na krajnjem desnom polu austrijske političke scene došlo je do konfuzije. Slobodarska partija Austrije FPÖ koja je službeno osnovana 1956. već je bila poljuljana nakon što je Haider 2005. poslije raskola osnovao novu stranku Savez za budućnost Austrije, BZÖ. Novi lider austrijske desnice koja se ponovo okupila oko Slobodarske partije postao je Heinz-Christian Strache kojemu također nije bila strana ideja da političku moć pojača novcem, pa i poslovima na jugoistoku Europe.

Utjecaj

“Bilo je pokušaja kontakta i signala da Strache želi čvršće odnose s Hrvatskom, pa i u poslovnom smislu, još u vrijeme Tomislava Karamarka, ali mu je poručeno da to ne želimo. Nismo htjeli imati odnose s FPÖ”, rekao nam je jedan hrvatski političar koji je svjedočio da su neformalne linije sa Stracheom već tada bile prekinute. Za razliku od onih vremena kada se Haider mnogo više približio hrvatskoj politici, više tajno nego javno, ali ne samo onoj vladajućoj kroz tadašnji HDZ već i šire, u Istri.

Sve je počelo još devedesetih dok je bjesnio rat i agresija na Hrvatsku, a Haider je vještim potezima širio svoj utjecaj u Hrvatskoj. Dobro je znao da će miris novca privući mnoge od onih koji su defilirali političkom scenom, pa je već u svibnju 1991. godine Klagenfurt postao omiljeno bankarsko mjesto za Hrvate, sa 13 deviznih računa s velikim iznosima. Na njih su stizale donacije raseljenih Hrvata iz cijeloga svijeta koji su željeli pomoći mladoj državi da se obrani od agresije. Prvo su pravo potpisa imali Hrvoje Šarinić, u to vrijeme predstojnik Ureda predsjednika Franje Tuđmana i Gojko Šušak, koji će kasnije postati ministar obrane. Iako nikad nije službeno objavljeno, smatralo se da je kroz te račune prošlo 45 milijuna eura, a onda su u srpnju 1998. svi računi misteriozno zatvoreni.

Što se sve radilo s tim silnim novcem, nije razjašnjeno ni do danas. I hrvatski istražitelji su sumnjali da je dio novca završio na 88 privatnih računa, ali bankari nisu baš bili raspoloženi otkriti detalje. Bilo je samo jasno, kada su Austrijanci preuzeli istragu nakon sloma Hypo banke, da su tajni kanali novca povezivali veliki lanac svih onih koji su još početkom devedesetih ostvarili kontakte s opskurnim Haiderom, liderom Slobodarske partije FPÖ, koji je od poslova na istoku Europe imao znatne koristi i u banku u Lihtenštajnu položio milijune eura. Dobio ih je baš od Hypo banke zbog poslova koje je otvorio u Hrvatskoj.

Dokument

Na austrijskoj strani među bankarima posebno mjesto su imali Wolfgang Kulterer i Günther Striedinger, a kada se klupko počelo odmotavati, spominjala su se i brojna imena u Hrvatskoj. Jedan od Hypovih važnih klijenata bio je Mister P., a mediji su spekulirali da se radi o Iviću Pašaliću. Misteriozno se pojavio i dokument napisan na osamdeset stranica u kojem je detaljno opisano kako se Hypo uvukao u Hrvatsku, gdje su toj provincijskoj banci bila otvorena sva vrata. Zatim se pojavilo ime Vladimira Zagorca, a spekuliralo se da je odobrenje za jačanje financijske moći austrijske banke u Hrvatskoj dao i sam Tuđman. Često se uz austrijske bankare povezivao i Ivan Jakovčić, a na kraju je u prvi plan isplivalo ime Ive Sanadera, prvo zamjenika šefa hrvatske diplomacije Mate Granića, a kasnije moćnog premijera koji je kao austrijski đak uvijek imao posebne odnose s Austrijom.

“Sve ono što je napisano o Hypo banci i vezama s Hrvatima naoko djeluje i kao teorija zavjere, ali prava je istina još mnogo gora nego što papir trpi. Možda je danas teško reći da svi mi koji smo bili u vrhu hrvatske politike u to vrijeme nismo mnogo znali, ali je zaista istina da o tokovima novca nismo znali. Jedino što smo sigurno znali je da za neke teče med, a onda se prsti sami lijepe”, kaže nam jedan istaknuti hrvatski diplomat iz samog vrha države u to vrijeme.

Epilog još nema ni afera koja je potresla Hrvatsku nakon što se bivšem premijeru Sanaderu sudilo zbog navodnog primanja mita od Hypo banke. Po optužnici bio je u kontaktu s austrijskim bankama po nalogu tadašnjeg ministra Granića, kako bi Hrvatska dobila sredstva za kupnju veleposlanstava. Hypo je zajam dao i to 140 milijuna tadašnjih šilinga, a maratonsko suđenje Sanaderu treba donijeti i razjašnjenje enigme je li i bivši premijer dobio mito, što on energično demantira. Bivši hrvatski general Vladimir Zagorac osuđen je u Klagenfurtu na dvije godine zatvora zbog spornog kredita Hypo banke, a istu kaznu dobio je i bankar Günter Striedinger, koji je osuđen zbog raznih bankarskih malverzacija.

Urušen san

San o uspješnoj austrijskoj banci i njenom pohodu na istok urušio se gotovo preko noći. Ugledni bankari koji su poslovali pod kapom koruške politike i moćnog Haidera pokazali su se prevarantima i kriminalcima, a na kraju je iza rešetaka završio i Wolfgang Kulterer, dugogodišnji šef koruške banke i prijatelj Jörga Haidera, nakon što je osuđen na šest i pol godina zatvora. Sve se raspalo kao kula od karata, pa je u zatvor otišao i Josef Martinz iz Narodne stranke, koalicijski partner Haidera i bivši predsjednik koruške skupštine.

Što se sve više od deset godina odvijalo iza kulisa koruške politike, austrijskih bankara i hrvatskih tajkuna i političara najvjerojatnije nećemo nikada saznati. Neke stidljive istrage stale su već na samom početku, pa da Austrijanci nisu bili odlučni rasvijetliti mutne poslove Hypo banke, ne bismo saznali ni mrvice. Svi oni koji su se spominjali u Hrvatskoj kao partneri banke zdušno su demantirali bilo kakve veze s Haiderom. Onu predodžbu o Austriji zemlji valcera, Sacher torte i jodlanja populist rođen u Bad Goisernu brzo je preokrenuo u surovu sliku netrpeljivosti i rječnika koji bi se svidio još jednom Austrijancu, Adolfu Hitleru, rođenom u pograničnom mjestu Braunau am Inn. Ambicioznost je krasila obojicu, ali je Jörg ipak pripadao novoj generaciji ekstremnih desničara koja je bila svjesna da se poslovima može više učiniti nego oružjem.

Krava muzara

Koruška Hypo Group Alpe-Adria bila je krava muzara za njegove političke ambicije, plaćali su mu kampanju, bili u pozadini mutnih poslova koje je Haider imao s Libijcima, blizak Gadafijevom sinu Saifu. Na račune austrijskog ekstremista dolazili su milijuni i iz Libije koje je uplaćivao Moamer Gadafi, zahvalan što ga je koruški političar redovito posjećivao i podržavao. S Hrvatskom je Haider bio oprezniji, jer su i hrvatski političari bili oprezni prema krajnjoj desnici iz susjedstva, znajući da im može ugroziti imidž koji su teško i polagano stjecali. Alois Mock na čelu austrijske diplomacije bio je bolji i sigurniji partner, svjestan da Jugoslavija ne može preživjeti nakon Tita. Tuđman je u siječnju 1991. posjetio Beč i razgovarao o mogućim austrijskim investicijama na gradnji autocesta, a kada je počela agresija na Hrvatsku, Mock se pokazao sjajnim saveznikom, pa je uz Hansa Dietricha Genschera bio glavni lobist za međunarodno priznanje. Oslonac na Mocka svakako je bilo učinkovitije nego očijukanje s Haiderom, a za Austrijance je ionako hrvatsko tržište postalo otvoreno.

Haider je spremno sve promatrao sa strane, jer su ga više privlačili neki budući poslovi, više mutni nego transparentni, koji bi mu omogućili brži politički uspon. Nakvarcani plejboj dobro je snimao sve što se događalo u Hrvatskoj i sve one koji su mu na tom putu mogli pomoći, a nije bilo važno kojoj političkoj opciji pripadaju. “Nije Haider imao veze samo s hadezeovcima, pokušao je u svoju mrežu uvući i mnoge druge. Neke je uspio, neke nije, ali bez pomoći samog vrha države u to vrijeme sigurno ne bi mogao širiti poslove, kupovati nekretnine ili zemljišta kao ono kod Umaga za koje nije postojala ni dozvola za gradnju”, kaže nam hrvatski diplomat koji tvrdi da se i tada svašta šuškalo, ali su ušutkani svi koji su pitali o kakvim se mutnim poslovima radi. U više je navrata Haider dolazio i u Hrvatsku, posjećivao Istru, javno i tajno sastajao se s mnogim poznatim Hrvatima, a na poslovima u Hrvatskoj zaradio je milijune.

Nakon njegove smrti kada je vozio pod utjecajem alkohola kako bi došao na rođendan majke, Haiderovi suradnici su se redom zaklinjali da ništa od mutnih poslova nije bilo, sve dok austrijski istražitelji nisu počeli kopati. Malo od onoga što je otkriveno je i javno objavljeno, što se odnosi i na poslove s Hrvatskom. Vrijeme je očito najbolji lijek za zaborav, a tragovi novca davno su zameteni. Ostala je samo ona intrigantna priča koju spominje The Economist u kojoj lokalni kriminalci, korumpirani političari i potkupljivi bankari rade razna sranja, kako bi to slikovito rekao Heinz-Christian Strache.

Što je Strache sve rekao na zapaljivoj snimci 

Prijevremeni izbori u Austriji u što kraćem roku, početkom rujna