NENAD POLIMAC OPRAŠTA SE OD SVOG DUGOGODIŠNJEG KOLEGE 'Bio je najveći talent naše generacije: sjeo bi za pisaću mašinu i riječi su mu samo navirale'
IN MEMORIAM - S Denisom Kuljišem napisao sam svoju prvu seriju tekstova za Omladinski tjednik 1972. godine, bavili smo se problemima radničke, seoske i studentske omladine o kojima manje-više nismo imali pojma. On bi sjeo za pisaću mašinu i riječi su mu samo navirale: ja bih dodao poneku rečenicu, no da njega nije bilo, ne bi bilo ni serijala.
S Denisom Kuljišem napisao sam svoju prvu seriju tekstova za Omladinski tjednik 1972. godine, bavili smo se problemima radničke, seoske i studentske omladine o kojima manje-više nismo imali pojma. On bi sjeo za pisaću mašinu i riječi su mu samo navirale: ja bih dodao poneku rečenicu, no da njega nije bilo, ne bi bilo ni serijala.
Denis je naprosto od starta bio talentiran pisac, dok sam ja bi strašno zakočen slažući riječi: tek sam se poslije oslobodio, no tema je morala biti po mom ukusu. Opredijelio sam se za film, a Denis - koji je iz ne znam kojeg razloga studirao filologiju, to što mu je sociologija bila pod B lakše je shvatljivo, bar je mogao brbljati sa svojim profesorom Stipom Šuvarom - nikako da pronađe pravi teren. Čak je pisao i romane pod velikim utjecajem Iana Fleminga i Lena Deightona, dakako samo za internu upotrebu, jer to u nas nitko ne bi objavio (iako su meni bili zanimljivi). Sa Srećkom Jurdanom predstavljali smo čvrstu trojku, koja se polako počela raspadati sredinom tog desetljeća: Srećko i ja sudjelovali smo u pokretanju časopisa Film, a Denis se samo muvao oko nas iako je tada očito već imao vlastite planove.
Reportaže
Pokazalo se da jest, jer se sprijateljio s Ninoslavom Pavićem i od Saveza socijalističke omladine Hrvatske dobili su mandat da u jesen 1978. redizajniraju i pretumbaju njihov tjednik Polet. Denis je uzeo našeg grafičkog urednika Gorana Trbuljaka, bilo je to doba “novog vala” i kad biste preskočili prvu trećinu lista po ukusu izdavača, zapljusnule bi vas reportaže i intervjui s mladim rokerima te svakovrsni napisi o pop kulturi. Taj zamah donekle je uzdrmala moja bezobrazna kritika režimskog miljenika, “Okupacije u 26 slika” Lordana Zafranovića, no zato su si urednici sami krivi jer su napisali još bezobrazniji uvodnik u kojem su pozvali mlade da bojkotiraju taj film. I Pavić i Kuljiš završili su u kući Vjesnik (mislim da su ih u međuvremenu natjerali da odsluže vojni rok), što i nije bila tako strašna kazna: ponovno su me zvali 1984., jer su trebali po Šuvarovu nalogu pacificirati “neposlušni” tjednik Danas. Rado sam to prihvatio jer su mi ponudili radno mjesto, što na Televiziji Zagreb nikako da naprave.
Bila je to grozna pustolovina, jer stari dio redakcije nikako da prihvati novu, i što god napravili uvijek je to izgledalo bez veze. Naposljetku su nas sve potjerali, prevladala je struja Šuvarova oponenta Mike Špiljka, mene su zvali u šminkerski Start, ali kuće Vjesnik mi je bilo dosta, pa sam radije otišao u Kinematografe za savjetnika za repertoar. Denisa je uzeo Mario Bošnjak, glavni urednik Studija, u svoju redakciju, i praktično ga puštao na miru. Ipak, bilo je neobično da najveći novinarski talent naše generacije - to nam je svima bilo jasno - završi u zavjetrini.
Prezimenjaci
Početkom 1989. Start je dospio u neku vrstu krize i doveli su Denisa za neku vrstu v. d. urednika. Tih nekoliko brojeva što ih je potpisao u toj funkciji bili su fantastični, objavljen je opširan intervju s još uvijek proskribiranim Vladom Gotovcem o njegovim zatvorskim iskustvima, Vladin prezimenjak Tomislav Gotovac teglio je golemi križ (mislim) po zagorskim brdima, inscenirajući Pasiju, ali sve je krahiralo na reportaži o uvjetima u kojima drže razmontirani kip bana Jelačića. Denis je opet bio bez suvislog angažmana, no bližila se 1990. i svima je bilo jasno da nas ustanove u kojima radimo možda neće trebati, a možda su i pred propašću. Tako je Denis oformio Media Press, u kojem smo bili Rene Bakalović, Ratko Bošković, pokojni Vladimir Tomić i ja, kao izdavač je najprije figurirao Ante Sorić iz Mimare, ali taj se nije dao upecati, pa nam se priključio Nino Pavić sa svojom firmom Ingot (partner mu je bio Zdravko Jurak), a Vjesnik je odlučio preuzeti tiskarske troškove.
Početak nije slutio na dobro, prvi broj Globusa na golemom formatu (po ugledu na velike strane novine) imao je remitendu od 50 posto, Tomić i ja smo pokrenuli tjednik u boji TV Best koji se također slabo prodavao i brzo je ukinut, pa se Vjesnik povukao iz tog nikad do kraja definiranog sporazuma o izdavanju. U zao čas, jer je Globusu počelo ići puno bolje, a glavni je razlog što je Denis vrlo dobro razumio što se događa u Hrvatskoj i Jugoslaviji. U doba dok je Večernji list pisao u rukavicama o aktivnostima JNA i Slobodana Miloševića, Denisovi novinari su na njih udarili “iz svih oružja”.
Najlakše je to objasniti ako ste gledali seriju “Najjači glas”, u kojoj Russell Crowe igra Rogera Ailesa, osnivača Fox Newsa. Nakon rušenja njujorških tornjeva WTC-a on odmah iznosi tezu da je to organizirala Al-Qaida, no kad mu prigovore da za to još nema nikakvih dokaza, Ailes objašnjava da su jedino oni to bili u stanju učiniti, što se pokazalo točnim. Također, prvi je objavio snimke “skakača”, ljudi koji su iskakali iz tornjeva u plamenu radije nego da izgore živi: drugim medijima to je bio nemoralni senzacionalizam, Ailesu ne. U kratko vrijeme Fox News postao je najgledaniji kanal za vijesti u Americi.
Sastanci
Istom strategijom služio se i Denis, ali znatno ranije. Jugoslavija se raspadala, a to se iz drugih medija baš nije moglo razabrati. U Globusu je to pisalo crno na bijelo, pratile su se ratne operacije, iako su se neki od naših novinara jedva znali služiti pisaćom mašinom, a kamoli kompjuterom. U redakciju su ušli ugledni novinari Marko Grčić i Maroje Mihovilović, priključio nam se i fotograf i novinar Ivo Pukanić, uveden je “brainstorming” na sastancima redakcije koji je trajao i po nekoliko sati, a Vlado Tomić i ja pokrenuli smo opet TV Best, ali ovaj put u okviru Globusa: tko je mogao čitati samo o ratnim razaranjima, trebalo je to začiniti zgodama s naše estrade, koja je upravo tada procvala, curama koje su se bile spremne razgolititi pred fotoaparatom, a tv-program nam je bio najbolji u zemlji.
Ničega se nismo htjeli odreći, pa ni sadržaja sapunice “Santa Barbara”: kad su nam to zabranili s HRT-a, švercali smo nove epizode odande i sami ih prevodili. Denis je uveo pravilo da po svakom broju mora biti bar jedna velika senzacija, pa bila to nezakonita kupnja vile Franje Tuđmana, šverc oružja ili zločini postrojbi Tomislava Merčepa. Za razliku od jeftinog senzacionalizma ST-a (Slobodnog tjednika) Marinka Božića, koji se u međuvremenu ugasio, ovdje je sve bilo puno bolje utemeljeno, a nije loše ni izgledalo, jer je bosanski dizajner Bojan Hadžihalilović sa svojom Fabrikom napravio neophodni redizajn. Neke su teme bile moralno problematične, i sam se Denis odriče duplerice “Vještice iz Rija”, na kojoj su bile prozvane Mira Furlan, Slavenka Drakulić i Dubravka Ugrešić zbog problematičnog domoljublja, a bilo je prigovora i na tekstove o Davoru Matičeviću, kustosu Galerije suvremene umjetnosti, prvoj javnoj ličnosti za koju se doznalo da boluje od AIDS-a: ipak, ovo potonje je samo djelomično neprihvatljivo, jer je Matičević nastavio održavati seksualne odnose iako je znao da je bolestan.
Naklada Globusa je rasla, novogodišnji broj u kojem je tiskan poster u boji s Ivanom Pavlom II. imao je nakladu od 200 tisuća primjeraka, a pokrenut je i izvanredno uspješan ženski magazin Gloria. Osnovan je Europa Press Holding, u koji su, između ostalih, ušle Sportske novosti, Arena i ženski tjednik Mila, činilo se da je to Denisov vrhunac, no poslove je zapravo u potpunosti preuzeo Nino Pavić. Moj respekt prema Globusu naglo je splasnuo kad sam ga godinama kasnije pomno prelistao: dio koji je uređivala brojna redakcija i satima raspravljala o uvijek istim temama i tko zna koji put objavljivala intervjue s Hrvojem Šošićem i Mladenom Schwartzom, razmjerno bizarnim figurama tadašnje hrvatske političke scene, iznosio je samo trećinu lista, dok su TV Best (poslije smo ga uređivali Ivo Pukanić i ja sa samo dva novinara) i tv-program zapremali dvije trećine. Loš način da se glavnina posla svali na manjinu.
Loš naziv
Što se poslije dogodilo, službeno nikad nije potvrđeno. U dvorištu Martićeve 24, gdje se nalazio dio redakcije, sve se češće počeo pojavljivati tajkun Miroslav Kutle, kojem je Pavić navodno prodao dio Europa Press Holdinga, ali se morao riješiti članova Media Pressa. Mi smo svi isplaćeni, a Denis je predložio da sa svojim udjelima pokrenemo nezavisni tjednik - Nacional. Naziv mu se nije baš sviđao, predložila ga je Jasna Babić, koja je zajedno sa svima nama napustila Europa Press Holding, a za glavnog urednika sam je predložio Ivu Pukanića, jer je smatrao da su mu brojne neriješene afere iz Globusa preveliki uteg.
Ipak, nije to više bio onaj Denis koji je prštao energijom i predlagao teme koje su se svima činile izazovne. Dolazio bi u zadnji čas, mijenjao već prelomljene stranice i stvarao kaos. Prvi broj, u kojem je glavna ekskluziva bio prvi intervju s kasnije osuđenim ratnim zločincem Mladenom Tutom Naletilićem (napravio ga je Mate Bašić), imao je izvrsnu nakladu, oko 100 tisuća primjeraka, ali je ta brzo počela padati.
Denis je očito izgubio svoj “golden touch”, pa se redakcija podijelila: veći dio nas je stao uz Pukanića koji je digao nakladu (poslije smo shvatili da je on prilično izigrao naše povjerenje), a Denis je sa svojim pristalicama napustio Nacional. Što je sve kasnije pokretao, nisam baš pratio, međutim, mora se priznati da su mu članci i knjige imale vjernu sljedbu na ex-yu prostorima.