Podsjetnik na one koje često ne vidimo. Pokušajmo im barem olakšati
PIŠE JURICA PAVIČIĆ - Kada za dvadeset ili pedeset godina netko bude prebirao po starim fototekama da bi razumio život Hrvatske 2019., naići će i na ovu fotografiju koju je snimio naš komentator i rimski dopisnik Inoslav Bešker. Riječ je o jednoj od onih fotografija koje o mentalitetu i trenutku govore više od tomova ekspertnih knjiga.
Kada za dvadeset ili pedeset godina netko bude prebirao po starim fototekama da bi razumio život Hrvatske 2019., naići će i na ovu fotografiju koju je snimio naš komentator i rimski dopisnik Inoslav Bešker. Riječ je o jednoj od onih fotografija koje o mentalitetu i trenutku govore više od tomova ekspertnih knjiga.
Fotografija o kojoj je riječ snimljena je u rujnu ove godine u Splitu. Snimljena je, dakle, u gradu koji i u Hrvatskoj - dakle, zemlji ne baš razvijene oporabe otpada - nazaduje kao grad sa statistički najnižim postotkom reciklaže smeće.
Snimljen je u gradu koji bar još pola desetljeća neće dobiti centar za otpad. Koji se godinama muči da sanira zastarjelo odlagalište, odlagalište koje je uzgred rečeno u centru grada, a na koje pristiže smeće s otoka i cijele srednje Dalmacije, od Makarske do Sinja. Snimljena je - samim tim - u gradu u kojem i dalje dominiraju sivi kontejneri za miješani otpad - kontejneri baš poput onog na slici.
Ti kontejneri postali su stoga polazišna točka ekosistema za barem tri vrste živih bića. Prve su - po tradiciji - ulične mačke, tradicionalni dio mediteranskoga grada. Drugi su galebovi, koji u tom novom, perverznom ekosistemu nisu više ribolovci, nego su se - baš poput ljudi - preusmjerili na lagodniju “djelatnost”: hrane se iz kontejnera ljuskama restoranskih kozica, okrajcima pizza i ribljim glavama.
Treća vrsta živih bića koja preživljava od kontejnera, nažalost, najtužnija je: tu su siromasi koji preživljavaju prebirući po smeću i tražeći ono što se u miješanom otpadu može prodati u reciklažu - ponajprije papir i boce. Siromaštvo i ekološki nered tako su stvorili cijelu novu neformalnu profesiju, profesiju koja živi tako što obavlja ono što sustav i građani nisu znali ili htjeli: razvrstavanje.
Poruka na ovoj slici usmjerena je upravo na takve. Neznani dušobrižnik isprintao je i zalijepio poruku kojom građane moli da potrebitima olakšaju posao. Ne znamo koji je doista bio motiv anonimnog tvorca poruke. Strah od zaraze? Ili odbojnost od prizora ljudi koji s lampadinom ruju po kanti? Ili - ipak - bezinteresna, obična dobrota? Ne znamo: ali želimo vjerovati da je treće.