Velika većina navijača iz udruge Naš Hajduk ne želi reprezentaciju na Poljudu, ali u prosjeku je tek svaki šesti navijač Hajduka protiv te ideje

ZANIMLJIVI REZULTATI - Struktura onih koji su se odazvali istraživanju srušila je nekoliko klasičnih teza koje se javljaju u javnom prostoru - teza poput one o “neobrazovanoj i neradničkoj rulji” - jer je prema tim podacima tu vrlo malo nezaposlenih i neobrazovanih

Tijekom ovog ljeta hrvatska je javnost svjedočila cijelom nizu nasilnih šovinističkih incidenata koji su se dogodili od Splita, preko Supetra, do Uzdolja, a u kojima su akteri bili organizirani navijači Hajduka. Praktički istodobno, hrvatska javnost prati neobičnu priču o projektu Naš Hajduk, projektu koji se pretvorio u jedan od zanimljivijih primjera građanske participacije u Hrvatskoj.

Organizirani navijači istog kluba koji po šibenskim selima mlate srpske djevojke istodobno su kadri višekratno organizirati besprijekorne elektronske izbore, sudjelovati u nadzornim tijelima i razviti razrađene oblike građanske kontrole nad klubom kao javnim dobrom. Riječ je o kontroverzi koja zaista iziskuje analizu sociologa.

Ovih dana objavljeno je jedno istraživanje koja baca svjetlo na taj fenomen. Riječ je o sociološkom istraživanju koje je početkom ove godine proveo tim volontera, istraživača i studenata sa Sveučilišta u Zadru pod vodstvom sociologa Krešimira Krole. Istraživanje na 2034 ispitanika, uglavnom članova Našeg Hajduka, provedeno je u okviru projekta “Hajdučkom suradnjom i volonterstvom do društvenog razvoja”, koji je kroz Europski socijalni fond financirao EU.

Što držite glavnim uvidima istraživanja članova udruge Naš Hajduk?

- Važno je naglasiti da je uzorak ispitanika bio nešto širi, odnosno da nisu uključeni samo navijači vezani za projekt Naš Hajduk. Glavni uvidi su vezani za demokratske potencijale i dobrovoljne aktivnosti ispitanika. Naime, prema prikupljenim podacima s jedne su strane oni navijači koji više sudjeluju, odnosno glasuju na izborima za Nadzorni odbor kluba. Oni su ujedno u prosjeku više angažirani u zajednici, odbijaju autokratske stavove i populizam, smatraju da klub mora biti moderan i transparentan te odbijaju klijentelizam i traže profesionalnost i stručnost na svim upravljačkim razinama. S druge su strane, pak, oni koji ne sudjeluju u izborima ili nemaju povjerenja u rad udruge NH.

Oni pokazuju u prosjeku manje aktivnosti u građansko-dobrovoljnim aktivnostima, manje su skloni demokratskim procedurama, smatraju da bi klub trebao imati ‘jednog gazdu’ te da je borba protiv nepravilnosti u hrvatskom nogometu manje bitna u odnosu na sportske rezultate. Također, ispitanici koji zazivaju dokapitalizaciju kluba u prosjeku su više skloni autokratskim i populističkim rješenjima u društvu. Sama struktura onih koji su se odazvali istraživanju srušila je nekoliko klasičnih teza koje se javljaju u javnom prostoru - teza poput one o ‘neobrazovanoj i neradničkoj rulji’ - jer je prema ovim podacima tu jako malen broj nezaposlenih i neobrazovanih.

Vaš uzorak pokazuje izrazitu nesklonost autoritarnosti i populizmu?

- Tako je, iako je ‘izrazito’ malo teška riječ s obzirom na to da postoje podgrupe u uzorku kojima su autokracija i populizam prihvatljivi. U uzorku prevladavaju oni koji smatraju da ni populizam ni autokracija nisu rješenje za naše društvo. Naravno, i drugi pokazatelji su tu bitni, poput dobi i obrazovanja - tako navijači koji su u prosjeku obrazovaniji ili nešto starije dobi odbijaju pomisao o populističkim obećanjima ili čvrstoj autokratskoj vladavini kao obliku vladanja.

Upozoravate da postoji sklonost populizmu kod najmlađe demografije ispitanih?

- Postoji cijeli niz ‘nijansi’ populizma. Više zabrinjava relativno visok indeks autoritarnosti kod najmlađih ispitanika, no ovo su podaci koji su u skladu s drugim istraživanjima u Hrvatskoj, ali i drugim zemljama u Europi i svijetu, tako da je vrlo vjerojatno riječ o procesima koji su dio širih društvenih procesa vezanih za uspon autokratskih vladara i krize liberalne demokracije. Problem s autokratskim stavovima jest u činjenici da je u izravnoj koliziji s demokratskim vrijednostima, tako da postoji bojazan da se kroz manipulativne i demagoške prakse pokuša prijeći preko demokratske procedure i gušenja višeglasja. To je opasnost ne samo za projekt nego i za šire demokratske institucije i procese u našem društvu.

Navijačke su supkulture - bar one najvidljivije - desne ili ekstremno desne. No, vaše istraživanje ne potvrđuje da to vrijedi za Hajdukove navijače organizirane u NH. Većinom se opisuju kao centristi, a jedna od bizarnosti je i to da ih se 5,2 posto samoredefinira kao ‘ekstremno lijevi’?

- Ovdje moram naglasiti da je tumačenje o specifičnijim oblicima navijačkih supkultura i organiziranja najbolje adresirati kompetentnijim znanstvenicima poput Benjamina Perasovića i Dražena Lalića, jer je riječ o dinamici koja traži svoj poseban analitički alat i objašnjenja. No, riječ je o jednom segmentu šire navijačke strukture, što je već Lalić utvrdio u svojem istraživanju o Torcidi i tipologiji navijača. Poanta podataka koje navodite jest da se u javnom prostoru često krene s etiketama o navijačima iako je stanje na terenu znatno složenije. Smatram da bismo i kod drugih navijačkih skupina dobili slične rezultate, a ako se žele tražiti dublji razlozi ekstremističkog ponašanja, onda bi pogled prvenstveno trebalo preusmjeriti na relevantnije društvene aktere i institucije koje kreiraju temelje naše svakodnevice.

Očekivano, anketno tijelo jako je negativno spram Mamića, HNS-a itd. No, brojke pokazuju da dolazi do podvajanja kad se dođe do teme reprezentacije?

- Velika većina ispitanika u uzorku nije sklona gostovanju reprezentacije na Poljudu. Dio tih odgovora je vezan i za onaj tip navijača koje sam maloprije spomenuo, odnosno navijače koji nisu skloni ideji i modelu da se klub bori protiv nepravilnosti u HNS-u, ali i koji nisu skloni samoj udruzi, tako da je, suštinski gledano, riječ o očekivanim rezultatima.

Također, rezultati su važni u svjetlu ankete provedene prije nekoliko mjeseci na reprezentativnom uzorku, gdje (ako se dobro sjećam) tek svaki šesti ispitanik nije sklon ideji gostovanja reprezentacije na Poljudu. Naime, vidi se jasna razlika između onih koji su dugo već na ‘prvoj liniji’ borbe za transparentniji i pošteniji nogometni sustav i, usudio bih se reći, onih koji reprezentaciju doživljavaju kao potrošački sportski spektakl u kojem žele neometano uživati. Ako bih išao do kraja zaoštriti ove razlike, rekao bih da je relevantniji stav ovih koji su već dugo na ‘prvoj liniji’ u odnosu na promatrače, na isti način kao što je, primjerice, relevantniji stav stanovnika stare gradske jezgre u Splitu po pitanju noćnog života i buke nego što je stav onih koji tamo ne žive i žele sudjelovati ili zarađivati od takvog stanja stvari.

Je li naprosto riječ o tome da je uzorak na kojem ste radili nereprezentativan? Da su oni navijači koji su se uopće latili sudjelovanja u NH već u neku ruku ‘selektirani’ po kriteriju da vjeruju u participaciju, demokraciju i aktivizam? Koliko mislite da bi uzorak cjeline navijačkog korpusa dao drukčije rezultate?

- Da, najveći je nedostatak istraživanja u činjenici da uzorak ima svojih manjkavosti po pitanju uopćavanja na širu populaciju navijača Hajduka. No, s druge strane, upravo je cilj i bio doći do onih koji predstavljaju jezgru aktivnosti jer su upravo i oni najviše na udaru kritika o kojima smo maloprije razgovarali. Pretpostavljam da bi u reprezentativnom uzorku razlike koje su se ovdje pokazale bile još oštrije, jer je riječ o srazu dviju slika hrvatskog društva.

S jedne strane su oni koji žele transparentnost, društvenu odgovornost, demokratsku građansku kulturu, provođenje zakona te moderno, stručno i profesionalno upravljanje (kako klubom tako i drugim ustanovama i institucijama). S druge su strane oni koji bi ‘jednog gazdu/vođu’, rezultate bez obzira na sredstva te ‘susjedske’ i identitetske kriterije upravljanja. Riječ je o nekim fundamentalnim karakteristikama nedovršene modernizacije ili višestrukih modernizacija u hrvatskom društvu. Poanta je da je ono što ‘socios’ struja zagovara najnormalnija karakteristika modernih i uređenih društava.

Obično se NH i Torcida doživljavaju kao političko i borbeno krilo ili - kako je to sročio Damir Pilić - kao ETA i Herri Batasuna. Iz vašeg istraživanja ispada da postoji preklapanje, ali manje od očekivanog. Priličan postotak anketiranih iz NH ‘ne vjeruje’ ili ‘djelomično na vjeruje’ Torcidi - oko 20 posto?

- Meni je osobno ta teza bila nategnuta, to više što o tome jednostavno nemamo terenskog materijala ili kvalitetne etnografije

Kao i kod podatka o reprezentaciji, ovdje možda ima ispitanika koji su, s obzirom na to da su neskloni i udruzi NH, jednako neskloni i radu Torcide iako je isto tako moguće da neki oblici aktivnosti i rituala ne nailaze na pozitivan odjek kod nekih članova. Na žalost, upitnik se nije fokusirao na tu temu.

Ovaj razgovor ne može se voditi, a da se ne spomene niz užasnih nasilnih incidenata u koje je ovog ljeta bila uključena Torcida - od ‘slučaja vaterpolo’, preko Supetra, do Uzdolja? Kako to da su baš organizirani navijači tu stjegonoše? Kako to interpretirate u svjetlu ovog istraživanja?

- S obzirom na specifičnosti ultras kulture i rituala, ne osjećam se dovoljno kompetentnim komentirati navedene incidente, odnosno njihove uzroke i korijene jer ih je sigurno mnogo. Ono što mogu reći jest da su takve aktivnosti u izravnom srazu s onim što se pokušava napraviti kroz socios projekt. Osobno smatram da rast ovakvih incidenata ide isključivo u prilog političkim strujama koje bi najradije imale takav navijački momentum, a ne onaj koji traži, da budem malo ciničan, ‘ludorije’ poput transparentnosti, poštovanja zakona, ravnopravnosti i društvene odgovornosti u upravljanju hrvatskim nogometom.

U razdoblju nakon ovog istraživanja napravili ste nešto neobično za sociologa - odlučili ste postati aktivni akter onoga što istražujete. Kandidirali ste za člana NO-a Hajduka i na izborima bili izabrani. Kad smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste da ne možemo razgovarati o temama koje se tiču konkretnog vođenja kluba, ali zanima me opći dojam. Mislite li da ste se kao aktivist ‘ulaskom u institucije’ približili cilju? Koliko vam je pogled iznutra promijenio stavove i predodžbe?

- Nije to toliko neobično za sociologe i sociologiju. U struci postoje smjerovi koji smatraju da sociologija ne smije biti isključivo uredska i znanost ‘kule bjelokosne’, nego da mora biti aktivnije angažirana u društvu. Uostalom, nisam jedini navijač sociolog u Nadzornom odboru. Što se tiče pogleda iznutra, sve što mogu reći jest da je to bogato iskustvo, sa svim svojim prednostima i nedostacima. Postoji ona citirana rečenica Grubišića Čabe o Hajduku kao ogledalu hrvatskog društva. To se puno jasnije vidi kada povežete sve razine djelovanja i kada vidite kako stvari izgledaju u praksi.