Mnogi su Handkea prije rata stalno nosili u džepu. Danas to ne čini baš nitko

KOMENTAR - Hrvatski prevoditelj kontroverznog austrijskog pisca za Jutarnji o golemoj popularnosti i javnoj sablazni koju je izazivao ovogodišnji nobelovac

S riječju “ja” već započinju poteškoće, napisao je svojedobno mladi Peter Handke veoma lucidno i, usudio bih se reći, s dubokim uvidom u kompleksno ustrojstvo vlastita lika i djela. Drugom zgodom, već kao kontroverzna književna legenda, reći će pak ovo: “Zašto me nitko više ne pita kako sam? Zar sam već besmrtan?” Pa sad, vjerojatno je kao novopečeni nobelovac i učinio koji dodatni korak prema besmrtnosti, ali ono što intrigira i dalje je ta mnogima toliko draga osobna zamjenica. Dakle, Handke i “ja”…

Iskreno, nemam pojma kada sam se i kako prvi put susreo s djelima Petera Handkea, no, bit će da sam ga, kao i većina ljudi koje znam, zamijetio negdje u Wendersovim filmovima, primjerice, “Alice u gradovima”, gdje su mu knjige nehajno razbacane po nekom stoliću, dominirajući tako iz prikrajka kadrom, ili ga, pak, na njujorškom aerodromu metalni glas s razglasa poziva da se javi na neki šalter. A i “Strah golmana pred jedanaestercem” bio je za mnoge kultni film, a da o književnom predlošku nisu previše ni znali.

Svejedno, bilo ih je koji su mi kleli da su, bar u nekom životnom razdoblju, primjerak srpskog prijevoda te prve malo poznatije Handkeove novele (ako se netko još sjeća onih crvenih knjižica iz biblioteke Reč i misao) neprestance nosili uza se. Moj, hrvatski prijevod istog djelca, objavljen, ako se ne varam, tek 2006., nitko nije nosio nikamo, jer je nošenje knjiga uza se jednostavno izašlo iz mode, a promijenila se i percepcija Handkea kao takvog. U nas je razlog tome bila javna sablazan nad njegovom stigmatiziranom “srbofilnošću”, ali na to ovdje i ne bih trošio riječi, jer ona je ipak samo neznatan dio jedne mnogo kompleksnije cjeline, što je Handke utjelovljuje dušom, tijelom i, naravno, knjigom.

Kako sam se u vrijeme objavljivanja “Golmana” još zaneseno igrao u nimalo metaforičkom djetinjem pijesku, pamtim je kao dio povijesti, a njenu popularnost kao posljedak skandala, što ga je tih godina bio izazvao u Princetonu, predbacivši članovima elitne njemačke Grupe 47 pripovjedačku impotenciju. I naravno da iz svoga pijeska nikada ne bih bio pomislio da ću tog čovjeka jednom prevoditi, upoznati, a i diplomirati upravo na njegovoj prozi.

Onako čisto handekovski, veoma duboko uvukao mi se u sjećanje jedan susret do kojeg nažalost nije došlo, jer se velikan germanofone književnosti jednostavno nije pojavio. Bilo je to na nekom svečanom književnom skupu u Grazu 1992., na kojem sam, međutim, imao čast upoznati Manfreda Mixnera, povjesničara i teoretičara književnosti, koji mi je, na moje nimalo pristojno gnjavljenje, sasvim solidno otvorio oči za fenomen Petera Handkea. I ako će netko sad reći da ovakvo upoznavanje Handkea u negativu, da ne kažem in absentio, zvuči poprilično shizofreno, mogu reći samo: Bingo! Jer Handke je danas već uvelike prežvakanu temu shizofrenosti tako solidno provukao kroz svoje retke, da bismo ga glatko mogli proglasiti začetnikom globalnog shizo-pisma.

Svoj prvi susret s tom temom, što ga je navodno imao listajući neki njemački psihijatrijski udžbenik iz pedesetih godina, opisivao je, škrt na riječima i pomalo tajnovit kakav je već bio, kao “spoznajni šok”. Bio taj šok intimne prirode ili ne, spoznaju da se rasap svijesti voli manifestirati kao rasap jezika nama Hrvatima, koji već desetljećima živimo u posvemašnjoj jezičnoj kataklizmi, zaista ne treba posebno objašnjavati. Da je shizoidnost odlika današnjeg svijeta i našeg zbunjenog egzistiranja u njemu, otprilike kao što je to za Freuda bila neuroza, činjenica je što bismo je trebali znati i bez čitanja novijih francuskih filozofa. Taj i takav svijet i Handkeov je svijet, ali on u njega ne upire prstom pobune, kao što su to radili toliki pisci njegove generacije, već ga samo hladno konstatira, ostavljajući nam da si sami izmaštamo što bi točno bio “trenutak istinskog osjećaja” i zašto bi se golman pri jedanaestercu ipak trebao bojati.

U svakom slučaju, radi se o pitanjima koja Handkeu nećemo samo tako postaviti, iako nije teško naslutiti odgovor. Radi se o poteškoćama upisanim u riječcu “ja”. Handke nije egoist, ni privatno, ni profesionalno, ali razuvjeriti se svejedno neće dati, taman skrenuo i u sebi svojstvenu retoričku enigmatiku, poput one rečenice kojom je opisao svoj svojedobni izlet u Srebrenicu: “Sjećanje uskraćuje slike.” Ili tako nekako. No, rekli smo da nećemo o tome, ipak je čovjek dobio Nobela, a nije Sartre, pa da ga odbije. Uopće, trpati Handkea u nekakvo šezdesetosmaštvo, što su mnogi olako potkrepljivali njegovom frizurom, zabluda je bez presedana.

Ono što njega zanima nije “kronika tekućih događaja”, nego “unutrašnjost vanjštine unutrašnjosti”, a to je, priznat ćemo, već prilično intimno, zbog čega valja biti na oprezu već i s pitanjima tipa “pa onda, kako ste, gospodine Handke?” Treba li onda čuditi činjenica da se Peter Handke organski grozi intervjua, jer oni su, kako reče, rijetko kad doista razgovor. Onda su mu ipak draže svakodnevne sitnice, za čiju je neponovljivost uvijek imao više nego izvježbano oko, recimo, golubovi iz Pazina, zbog kojih je jedne kolovoške nedjelje 1987. u tom istarskom gradiću, u međuvremenu unaprijeđenom u metropolu, namjerno propustio vlak. Iako se ni tamo nisam susreo s njim - a u Pazinu sam, gle čuda, prevodio Golmana - nadam se iskreno da će se domišljati Istrijani, kad već Joyceu podižu spomenike, sjetiti da tome u čast prikucaju neku ploču na zid željezničke stanice, a i da će netko napokon prevesti taj lijepi Handkeov tekst. A za Nobela - svaka čast. Bilo je i vrijeme.