Špijunski roman kao ekspoze o povijesti ljevice

IGOR ŠTIKS - 'W' - Kao popratni likovi u romanu Igora Štiksa pojavljuju se Cohn-Bendit, Georges Marchais, loža P2, Licio Gelli (u romanu Ielli), Rudi Dutschke, Gudrun Ensslin

Razdoblje kasnih 60-ih i 70-ih u nizu je europskih zemalja - a ponajviše u Njemačkoj i Italiji - ostalo upamćeno kao posljednje veliko razdoblje ljevičarskog terorizma. Riječ je o epohi kojoj su Talijani nadjenuli naziv “olovne godine” (anni di piombo). U Njemačkoj isto razdoblje i sa sličnim epifenomenima ostalo je upamćeno kao “njemačka jesen”, a kanonizaciji tog termina uvelike je pomoglo 11 filmaša “mladog njemačkog filma” (uključujući Fassbindera i Klugea) koji su 1978. proizveli omnibus pod tim imenom.

“Olovne godine” period su kad diljem Zapadne Europe eksplodiraju bombe, lete u zrak ministarstva i banke, a mladi ljevičarski fanatici otimaju medijske magnate, industrijalce i političare. “Olovne godine” period su za koji povijest danas uglavnom ima objašnjenja. Nakon neuspjeha studentskog pokreta 1968. jedan dio mlade ljevice razočarao se u mogućnost puzećih političkih promjena. Iz kratkog pakta sa sindikatima i institucionalnim komunističkim partijama izlaze ogorčeni. Mladi fantasti prelaze stoga u “drugu fazu revolucije”, a ona se svodila na točkaste činove terora protiv personifikacija sistema.

Tog poglavlja povijesti lijeva se politika danas uglavnom sjeća sa smjesom nelagode i srama. Mnogi ljevičari - poput Vargasa Llose - upravo su u to vrijeme, a dijelom i iz tih razloga, otpali od ljevice i postali pitomi liberali. Pa, ako je teško naći nekog tko bi Brigate Rosse ili RAF doista držao dijelom svog pozitivnog političkog nasljeđa, lijevi su teroristi kao generacijsko nasljeđe bili i ostali poticajna tema pripovjedačima. O tome svjedoče pisci kao Semprún ili Bolaño - ali još više filmovi: od spomenute “Njemačke jeseni” do filmova Marca Bellocchija (“Dobar dan, noći” 2003) ili Oliviera Assayasa (“Nakon maja”, 2012, i TV serija “Carlos” 2010).

Mangupi u našim redovima

Priča o “olovnim godinama” - naoko - nije naša, eksjugoslavenska priča. Jugoslavija je u to doba zemlja marksističkog jednopartijskog sistema. 1968. u Jugoslaviji nije nastala kao čin prevrata, nego čišćenja “mangupa u našim redovima”. Jedini terorizam koji SFRJ poznaje u to doba jest onaj nacionalistički (mahom hrvatski). Ako SFRJ i u čemu sudjeluje u “olovnim godinama”, onda je to državnom podrškom saveznicima koje dijeli s lijevim radikalima: među njima su i Palestinci.

Ovih dana, međutim, u hrvatskim se knjižarama pojavila jedna knjiga koja testira tu hipotezu, te pokušava - ne bez mrve natezanja - priču o olovnim godinama prikazati kao (i) našu priču. Što je zanimljivije, pisac tog romana pokušava to činiti kroz žanrovski kalup špijunskog trilera. Roman o kojem je riječ nosi naslov “W”, a autor mu je cijenjeni hrvatski i postjugoslavenski pisac Igor Štiks. Štiks (Sarajevo, 1977) nije novajlija u romanu. Prvi roman - postborhesovski eruditski “Dvorac u Romagni” - objavio je još 2000.

S drugim i ambicioznijim romanom “Elijahova stolica” (2006) Štiks je napravio ozbiljan inozemni uspjeh, roman je preveden na desetak jezika, a u Njemačkoj je u jednom trenutku bio sigurno najpoznatija knjiga novije hrvatske proze. Uz ta dva romana, Štiks je objavio i treći - “Rezalište” (2017). No, za priču o romanu “W” čak je možda i manje važna Štiksova dosadašnja prozna karijera, a važnija ona akademska. Štiks je - naime - akademski filozof politike, bavi se teorijom građanstva, te praktično i teorijski djeluje u polju nove ljevice. Njegov špijunski roman je jamačno i zbog toga nešto poput fikcionalnog ekspozea o povijesti ljevice od 60-ih do danas.

Junak Štiksova trilera je piščev alter ego, mladi ljevičarski profesor podrijetlom iz Bosne koji živi u Parizu. Na početku romana junak-pripovjedač slijeće na splitski aerodrom i putuje na mali otok u šibenskom arhipelagu. Na tom je otoku, naime, nedugo prije toga pronađen usmrćen istaknuti francuski intelektualac Walter Stikler. Stikler je bio bivši ljevičar koji se 70-ih preobratio, spoznao nasilnu i totalitarnu dimenziju lijevih revolucija i postao liberalni centrist.

Takav idejni aktivizam pretvorio ga je u metu prijezira bivših drugova. Među njima je i Wladimir, internacionalni lijevi terorist podrijetlom iz Jugoslavije, čovjek koji je 70-ih izveo seriju spektakularnih, denbraunovski elaboriranih atentata-performansa. Vjeruje se da je Wladimir bio taj koji je na dalmatinskom otoku ubio i Stiklera. Junak romana dobiva poziv na otok zato što ga je ubijeni imenovao jednim od dvoje baštinika svoje oporuke. Drugu nasljednicu narator upoznaje na otoku. To je Tessa Simon, tajnovita ljepotica, lijeva oružana aktivistica koja u Šibenik stiže nakon borbenog turnusa u kurdskoj Rodžavi. Pripovjedač shvaća da mu je mrtvi politički publicist dao posthumni zadatak. On lijepoj ljevičarki mora ispričati Stiklerovu životnu povijest.

Od te točke Štiks plete dvije fabularne linije. Jedna od njih zbiva se u suvremenosti. Pripovjedač i lijepa Tessa druže se na otoku, postupno zaljubljuju, putuju slijedeći oporuku u Mostar i Sarajevo. U BiH se zaplet dinamizira, postajući istodobno i whodunnit i triler. U Sarajevu junak, ispitujući vremešne svjedoke, rekonstruira Stiklerov identitet, a sve to vrijeme pratimo otmice, puškaranja, bjegove na motociklu i pustolovne obrate. Ta narativna strategija “red enigmatike, red jurnjave i pucanja” mnoge će podsjetiti na Dana Browna.

Druga i kudikamo zanimljivija linija jest ona koja prati Walterovu odnosno Wladimirovu povijest. U njima se izlaže povijest dvojice jugoslavenskih mladića koji bježe iz JNA preko granice, obogate se pljačkajući banke, a onda se uoči 1968. uključe u bujajući studentski pokret. Prateći njihovo djelovanje, ali i ideološke konverzije, Štiks pripovijeda kroniku mlade ljevice od sredine šezdesetih pa do “olovnih godina” i potonuća u 80-ima. Bivši sindikalist i radnik u Renaultu, Wladimir se u 70-ima radikalizira i postaje teroristička avet, nešto poput slavenske verzije Carlosa.

Walter - pak - “ulazi u centar”, prihvaća liberalne vrijednosti i postaje personifikacija one vrste kulturalno lijeve buržoazije koju danas mrze lijevi i desni. Da se to ne zbiva u Parizu, nego u Hrvatskoj - rekli bi: bivši šuvarovac, a sada liberalni esdepeovac. Štiks prati taj idejni put da bi nas u završnim poglavljima doveo do ne samo jednog, nego čak dva žestoka “plot twista” koji u korijenu sasijeku sve što smo mislili da znamo o likovima. A kao popratni likovi te priče u knjizi se pojavljuju Cohn-Bendit, Georges Marchais, loža P2, Licio Gelli (u romanu Ielli), Rudi Dutschke, Gudrun Ensslin.

Trilerske marionete

Premda je vješto napisan, Štiksov roman ne spada u onu vrstu žanrovske proze koju volim i pišem. I kao čitatelj i kao žanrovski pisac volim prozu koja žanrovske strategije koristi za neizvjesnost i suspens, koja se temelji na ljudskom djelovanju i dinamičnim likovima. Ali, volim kad žanrovska proza ima psihološku dubinu i motivacijsku razradu “visoke” proze te kad se čvrsto drži vjerodostojnih pripovjednih svjetova. Štiks žanr koristi posve oprečno. Njemu je žanr ponajprije izvor spektakla “većeg od života”. Roman mu je pun tajnovitih zamamnih ljepotica, špijuna pod krabuljama, elaboriranih smaknuća u stilu “Seven”, jurnjava motociklima. Kad se laća špijunskog žanra, Štiks je više Fleming ili Ludlum nego moj miljenik - Le Carré.

“W” mi je stoga manje zanimljiv kao žanrovski roman, a kudikamo više kao ekstrapolacija Štiksove građanske profesije: dakle, kao politički esej. Kroz igru trilerskih marioneta, Štiks se poigrava s idejom da se ljevica nakon 1980. raspolutila u dva oprečna pola. Na jednom su kulturalno lijevi liberalni posvećeni kulturnim ratovima i temama identiteta, na drugom zaostaci borbene ljevice koji i dalje vitlaju kalašnjikovima, ali su izgubili smisao u globaliziranom svijetu, svijetu u kojem je internacionalizam strategija kapitala, a radnike brane nacionalisti. Štiks kao da kroz pripovjednu alegoriju sugerira da su to dva plućna krila, da su ti konfrontirani polovi “jedno tijelo”- a bez da previše spojlam sugerirat ću da “jedno tijelo” ovdje treba shvatiti doslovno.

Štiksova knjiga je laka i čitljiva. Ona je “trivijalna literatura”- ali, ne na način kako se taj termin koristi na seminarima književnosti, nego shvaćeno mnogo uže: kao literatura kojoj je imperativ da bude laka i čitljiva. Iz tog izlaze neke mane te knjige. No, iza tih trivijalnih odlika viri i netrivijalni politički sadržaj o kojem se u najmanju ruku može živahno pričati uz kavu.