20 GODINA OD SMRTI FRANJE TUĐMANA Donosimo specijalno izdanje Jutarnjeg lista koje je na kioske stiglo nakon što je umro prvi hrvatski predsjednik
TAKO JE TO BILO 1999. - Negdje početkom studenoga 1996. godine Hrvatskom se, u pol glasa, počelo nagađati da s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom nešto nije u redu. Naslućivalo se da tada 74-godišnji predsjednik, ima “određenih” zdravstvenih problema.
Negdje početkom studenoga 1996. godine Hrvatskom se, u pol glasa, počelo nagađati da s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom nešto nije u redu. Naslućivalo se da tada 74-godišnji predsjednik, ima “određenih” zdravstvenih problema.
Ni svi pokušaji iskusnih kamermana HTV-a, nisu mogli sakriti da je Franjo Tuđman drastično smršavio, da je iscrpljen ta da je na svečanoj sjednici Vlade 7. studenoga 1996., jedva zahvalio tadašnjem premjeru Zlatku Mateši, a dva dana kasnije samo što se nije srušio na dodjeljivanju odlikovanja generalu Zvonimiru Červenku. Po ulicama se šapatom pričalo i govorkalo o lošem stanju ratnog pobjednika, a kada su režimski mediji negirali loše zdravstveno stanje, bilo je jasno - Tuđman je bolestan. Hitno je, bez znanja javnosti i bilo kakvih priopćenja s Pantovčaka, otputovao u SAD u elitnu bolnicu Walter Reed.
Da je stvar ozbiljna, hrvatska javnost doznala je to preko CNN-a i telegrama “za brzo i uspješno ozdravljenje” koje je Tuđmanu uputio tadašnjeg američki predsjednik Bill Clinton. Bilo je to gotovo točno tri godine prije nego će prvi predsjednik neovisne Hrvatske, umrijeti u bolničkoj sobi bolnice u Dubravi. Bilo je to vrijeme kada je entuzijazam i zanos nacije, ratnom pobjedom u Bljesku i Oluju, od prije kakvih godinu dana, polako blijedio. Nadanja koja su došla s tom pobjedom nisu se ostvarivala. Nezakonita privatizacija je divljala. Nakon blistave pobjede očekivalo se da će Hrvatska uhvatiti vlak za pristupanje EU. Zapad je bio sklon, a tadašnji njemački kancelar Kohl tražio je od Tuđmana neke ustupke oko demokratizacije, BiH te Haaga, kako bi Hrvatska sustigla istočnoeuropske zemlje i priključila se EU možda već 2004. godine. Umjesto da postane dijelom Europe, Hrvatska polako tone u mrak Balkana. Sve više izolirana, napuštena, na granici sankcija i odbačenosti. Autoritarizam jača, HDZ i Franjo Tuđman ne žele se suočiti i s nekim ružnim stranama Domovinskog rata te hrvatskog sudjelovanja u ratu u BiH.
Hrvatska je balansirala na rubu ponora, a antihaška histerija je zahvatila zemlju, a panika samog Tuđmana da će biti predmet istrage potpuno je ovladala atmosferom. Hrvatska postaje talac Haaga i predsjednikove bolesti. Dok je Tuđman bio u Walter Reedu, u Zagrebu se dogodio najveći prosvjed od neovisnosti - više od sto tisuća ljudi okupilo se na Trgu bana Jelačića u znak podrške tada nezavisnom Radiju 101. Atmosfera je bila na granici sukoba. Bio je to početak kraja jedne ere.
Nakon povratka s liječenja, 23. studenoga, Franjo Tuđman bijesno na aerodromu Pleso održava nezaboravnu tiskovnu konferenciju, na kojoj, na unaprijed dogovorena novinarska pitanja napada “crne, crvene, žute i zelene vragove” te “jalnuške diletante” i “Judine škude”. Bilo je to vrijeme kada je Hrvatska, nakon oslobođenja, (uskoro je 1997. došla i mirna reintegracija Hrvatskog Podunavlja) tražila nove izazove.
U to vrijeme počinje i puzajuća revitalizacija ustaštva. Tuđman je bolestan. Hrvatska stagnira. Unatoč bolesti, zbog svega što se događa, Franji Tuđmanu polako ali sigurno pada popularnost, a auru pobjednika oko glave polako hvata hrđa. Na čemernim izborima 1997. godine, Tuđman premoćno pobjeđuje dvojicu protukandidata, Zdravka Tomca i Vladu Gotovca, na kojeg je tijekom kampanje izvršen atentat.
No, već 1998. puca velika afera, kada je službenica Zagrebačke banke Ankica Lepej otkrila stanje bankovnog računa Tuđmanove supruge Ankice. Iste godine umire i Gojko Šušak, najbliži Tuđmanov suradnik.
Tuđman osjeća da se u HDZ-u stvaraju frakcijske pozicije za razdoblje nakon njega. U HDZ-u izbijaju suparnički sukobi, pogotovo kada je predstojnik Tuđmanova ureda dr. Ivica Kostović obznanio ono poražavajuće - da je zdravstveno stanje jako loše. U HDZ-u izbijaju borbe za prevlast - jedna Ivića Pašalića (tada se mislilo da je on Tuđman nakon Tuđmana), druga Vladimira Šeksa, a uz njih još je nekoliko onih koje se bore za što bolju posttuđmanovsku poziciju - poput Mate Granića, koji će kasnije postati HDZ-ov kandidat na izborima, te prvi javno priznati izborni poraz, te na kraju “one man” frakcija Zlatka Canjuge. Počinju intrige, dvorske borbe uz Tuđmanovu bolesničku postelju. Svi navedeni nastojali su stvoriti dojam da su baš oni Tuđmanovi pomazanici.
U nastavku vam donosimo posebno izdanje Jutarnjeg lista o smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana objavljeno 11. prosinca 1999. godine.