Najneobičnija trolejbusna linija na svijetu

Čim smo avionom doputovale u Simferopolj iz Moskve i izašle iz zračne luke, odmah nas je saletjela gomila taksista i ponudila nam da nas odveze u bilo koji grad poluotoka, bilo u Aluštu, u Sevastopolj ili Bahčisaraj. Mi smo, međutim, unaprijed odlučile usput isprobati jednu neobičnu znamenitost Krima - najdužu trolejbusku liniju na svijetu, od Simferopolja do Jalte.

Svakih 20 minuta trolejbus broj 52 kreće na južnu obalu Krima i to putovanje košta samo 129 rubalja. Polazna stanica je blizu zračne luke. Za tri sata on treba prevaliti 96 kilometara kroz grad Simferopolj preko krimskih planina i duž Crnomorskog primorja. Krimski trolejbus je jedini trolejbus na svijetu koji prometuje kroz planinu.

Izvor: Aleksandar Rjumin/TASS

To je najjeftiniji način da se iz Simferopolja dođe na turističku južnu obalu Krima, ali je zato i najsporiji. Zašto je to turistima uopće potrebno? Zato što na taj način oni na miru i detaljno mogu promatrati i ljude, i prirodu koja se usput postupno mijenja.

Brzo smo kupile karte u malom bijelom kiosku pored stanice. Trolejbus je bio gotovo prazan. Samo jedan stariji par je čekao polazak. Vozač je bila žena. Na Krimu i u cijeloj Rusiji, iz nekog razloga, trolejbuse voze uglavnom žene. Ona je najprije oprala prozore, a zatim je provjerila karte, i trolejbus je napokon krenuo. Naše putovanje je počelo.

Izvor: Aleksandar Rjumin/TASS

Kroz Simferopolj

Od zračne luke put vodi ravno u centar Simferopolja. Dok smo kroz prozore razgledale brda u daljini, u suportnoj su traci građevinski strojevi proširivali i asfaltirali ulicu. Na postajama ulaze novi putnici: radnici, đaci s ruksacima i bake s torbama.

Krećemo se polako, bez žurbe prelazimo most preko željezničkih tračnica. Blizu zgrade željezničke stanice nema ni žive duše. Peroni su pusti. "Ništa ovdje kod nas ne prometuje", kaže mi jedan putnik. "Ujutro samo dva-tri međugradska električna vlaka i to je sve". Putnički vlakovi su ukinuti nakon referenduma 2014. godine.

Prošli smo autobusnu stanicu gdje je, naprotiv, puno ljudi: oni žure, jedu, viču, kupuju karte i u posljednjem trenutku uskaču u autobuse. Naš trolejbus je sada već prepun. Preko puta sjedaju dva đaka, a prilaze i dvije bake. Đaci ustaju i nude im mjesta, a one im se zahvaljuju. Zatim slijede beskrajni razgovori o vremenu, cestama i predstojećem vikendu.

Krećemo se glavnom i najdužom gradskom ulicom koja se zove Kijevska. Simferopolj je neočekivano siv grad: puno je šarenila na plakatima, reklamama, ljudima i gradilištima, a same zgrade su sive. Svuda unaokolo je pješčana prašina koju raznosi kasni jesenji vjetar. Đaci preko puta nas zajedno jedu bijelu čokoladu. Trolejbus izlazi iz središta grada i ulazi u selo.

Trolejbusi prometuju ovom linijom već preko 50 godina. Prvi dio linije, Simferopolj - Alušta, otvoren je 1959. godine, a nastavak do Jalte 1961. I sada putovanje traje isto koliko je trajalo i tada. Promijenila su se samo vozila. Prije 40 godina po krimskim planinama su prometovali modeli marke "Škoda", a danas su to ruski trolejbusi, primjerice novi niskopodni "Avangard" Vologodske tvornice.

Izvor: Lori/Legion-Media

Kroz planine

Iznenada se na vidiku pojavljuju planine. Trolejbus polako i spokojno vijuga po serpentinama. S desne i lijeve strane su litice i šume. "Koliko li ovdje ima gljiva, a koliko bi se visoko trebalo popeti da se uberu?", pomislila sam.

U jednom trenutku put postaje strm i trolejbus počinje "stenjati". Negdje usred krimskih planina nailazimo na veliki križ. To smo se popeli na kontrolnu točku, tj. najvišu točku trolejbuske linije koja se zove Perevaljno. Nalazi se na 752 m iznad razine mora. Tu je podignut spomenik trolejbusu. Ovo mjesto je bilo granica iznad koje se prvi ruski trolejbusi nisu mogli kretati. U međuvremenu je trolejbus popunjen do kraja. Više nema mjesta ni za stajanje. Dalje se spuštamo prema moru.

Izvor: Lori/Legion-Media

Spust prema moru

More počinje odmah poslije Alušte, prvog odmarališta na našem putu. Ženu za volanom zamijenila je kolegica. U trolejbusu je gužva postala već skoro nepodnošljiva jer se na stanicama ovdašnjim žiteljima pridružuje sve više turista. "Gdje je stanica Botanički vrt?", pita jedna putnica. "U Nikiti, pokazat ću vam", odgovara neko. Njemu se pridružuje drugi: "I ja tamo izlazim, pokazat ću vam". Do nikitskog botaničkog vrta ostaje nekoliko kilometara u pravcu Jalte, ali uznemireni turisti još mnogo puta pitaju nisu li možda prošli tu stanicu.

Izvor: Lori/Legion-Media

U Europi je rijetko gdje tolika gužva u javnom prometu. Zbog toga su Europljanima zanimljive situacije u autobusima, vlakovima ili trolejbusima, koje iritiraju mnoge Ruse. To je isto kao u vagonima bez kupea: vozit ćete se tjedan dana od Moskve do Vladivostoka, ali ćete se zato moći upoznati s lokalnim stanovništvom, ovisno o tome koliko znate ruski jezik. Za upoznavanje zemlje nije dovoljno voziti se taksijem do hotela i ići na ekskurzije.

Izvor: Lori/Legion-Media

Od Alušte do Jalte ima 33 km i put vodi duž strme obale Crnog mora. Tu i tamo nailazimo na šatore sa suvenirima, povrćem, voćem i vinom. U svakom naselju put se malo udaljava od obale i penje uvis, malo se opet spušta i približava moru. Krimska trolejbuska linija pomalo podsjeća na "vlak smrti".

Prolazimo pored Masandrovskog dvorca, kampa za mladež "Artek" i botanički vrt, i svuda izlaze i ulaze turisti. Mnogi nose fotoaparate i sunčane naočale. S lijeve strane kroz prozor trolejbusa vidimo krimske gradiće i dolje veliko i sjajno more. S desne strane su vinogradi i rezidencije njihovih vlasnika.

Prolazimo posljednji spust pored vinarije "Massandra" i izlazimo na Jaltinsku autobusnu stanicu. Ponovo nas salijeću gomile taksista. Mi smo "turisti-početnici" na Krimu, ali smo tijekom svog "trolejbuskog putovanja" saznali da će odmor na Krimu biti prepun lijepih krajolika i dobrih, opuštenih ljudi.

Izvor: Aleksandar Rjumin/TASS