Mladi o filmu „Quo vadis, Aida“ u Srebrenici: Kada ćemo reći izvini?

Potreseni, sa suzama u očima, mladi ljudi napustili su salu u Memorijalnom centru Potočari kod Srebrenice u kojoj je 10. oktobra premijerno prikazan film "Quo vadis, Aida?", rediteljice Jasmile Žbanić.

“Kroz glavu mi je prolazila jedna stvar, da li je moje izvini kao osobe koja ima identitet Srbina, jer je to ono što mi piše u rodnom listu, dovoljno? Pitao sam se da li će doći vrijeme da će ovaj film biti prikazan i na Palama i u Banjaluci, a da nam ne mora biti policija i incidenata. Kada ćemo shvatiti šta smo uradili, kada ćemo reći jedno izvini?“, opisuje za Radio Slobodna Evropa (RSE) svoje utiske Slađan Tomić, iz Istočnog Sarajeva. Projekciju je, kaže, preplakao.

„Ne bih volio da se nakon ovog film počne javljati relativizacija i poređenje bilo je to, ali bilo je i ovo. Ovo je odvojen slučaj i strašno je što se desilo ovdje u Srebrenici“, smatra on.

Mirnes Zahirović imao je deset godina kada je iz Potočara, 12. jula 1995. godine krenuo za Kladanj, bježeći pred snagama Vojske Republike Srpske (VRS) koje su dan ranije ušle u Srebrenicu.

„Mogu reći da film predstavlja istorijsku važnost za istinu koja treba da se priča o onome što se desilo u Srebrenici, a to je da je Vojska Republike Srpske uz pomoć Srbije i politički i na sve druge načine, počinila genocid“ , govori Mirnes nakon projekcije.

Film “Quo Vadis, Aida?” govori o genocidu u Srebrenici, a glavna junakinja Aida radi kao prevoditeljica u tom gradu devedesetih godina, tada zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija (UN).

Žbanić: Moramo naučiti zajedno živjeti

Film je 3. septembra imao svjetsku premijeru na 77. Venecijanskom filmskom festival u okviru glavnog takmičarskog programa. Projekcija u Srebrenici je bosanskohercegovačka premijera ovog filma.

Premijerom su obuhvaćene dvije posebne projekcije - jedna za mlade iz Srebrenice, Bosne i Hercegovine (BiH) i cijelog regiona, a druga za prijatelje filma, udruženja žrtava i zvanice.

„Želim od vas čuti šta mislite o filmu, želim razgovarati sa vama i želim da svi zajedno krenemo u nešto bolje. O teškim temama treba pričati, treba praviti filmove, ali trebamo i naučiti voljeti jedni druge, živjeti zajedno i ja se nadam da će ovaj film, barem malo, doprinijeti razumijevanju, empatiji i zajedničkoj solidarnosti”, poručila je rediteljica Žbanić prije početka premijere u Potočarima.

Odgovor mladih koji su prisustvovali projekciji iz svih krajeva Bosne i Hercegovine (BiH) i za rediteljicu je bio jako važan.

„Jako mi je bitno da su mladi prihvatili film kako sam željela, emotivno. Govorili su baš o onim stvarima, kojima sam posebnu pažnju posvetila. Vrlo sam dirnuta i sretna“, kazala je Žbanić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

'Ulicama slobodno šetaju ratni zločinci'

Sa suzama u očima projekciju je napustila i sedamnaestogodišnja Maša Elezović iz Stoca.

„Mi smo mlađa generacija i nismo to doživjeli, ali mislim da je ovo prvi put da smo vidjeli i da osjetimo kroz šta se prošlo, i da nam pokaže da se mora stati ukraj ovome, jer se i dalje dešava i mržnja i bol i krv i znoj. Vrijeme je da se to prekine“, kaže Maša.

Projekciji su prisutvovali i mladi iz Srbije. Beograđanin Predrag Miloš, kaže da još sabira utiske.

„Film je bio potreban. Što se tiče znanja, kao takvog, ne mogu reći da ga je upotpunilo, ali što se tiče moći slike, jeste pomoglo da se ovo što se dogodilo shvati“, ocjenjuje Miloš.

RSE SPECIJAL: 25 godina od genocida u Srebrenici

U publici je bila i holanđanka Priska van der Mullen.

„Ja sam plakala cijeli film“, priča Priska i dodaje: „Za mene je vrlo teško da vidim kakva je bila holandska vojska. Znam mnogo veterana i znam puno verzija jedne priče. Ovo je dobar film i mislim da je uspio da pokaže više strana – i bosansku, i holandsku, ali i dijelom srpsku.“

Ključno za mlade ljude je, kako kaže Slađan Tomić, da se izvuku iz kruga mržnje, jer ga je jedna situacija iz filma naročito dirnula.

„Kada žrtva genocida sretne na ulici osobu koja je sve to radila... Da ulicama slobodno šetaju ratni zločinci ili oni za koje se sumnja da su to učinili. Ta činjenica je zastrašujuća i šalje poruku da smo mi društvo koje podržava one koji su činili ratni zločin“, ističe Tomić.

Kako se dogodio genocid u Srebrenici?

Snage Vojske republike Srpske 11, jula 1995. godine ušle su u Srebrenicu, te, kako je to okarakrerisao i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), počinile negocid nad više od sedam hiljada muškaraca i dječaka iz tada zaštićene zone Ujedinjenih nacija (UN).

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao i domaći sudovi, osudili su 46 osoba na oko 700 godina zatvora, uz četiri doživotne kazne, za genocid počinjen nad više od 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice u julu 1995. godine.

Posljednja osuđujuća presuda je izrečena u martu 2019. godine u Hagu bivšem predsjedniku RS-a Radovanu Karadžiću, koji je za genocid u Srebrenici i druge zločine osuđen na doživotni zatvor.

Suđenje Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske u fazi je žalbenog postupka pred Žalbenim vijećem Međunarodnog mehanizma za krivične sudove (MMKS).

Ratko Mladić osuđen je u novembru 2017. godine na doživotni zatvor, u prvostepenom i nepravosnažnom postupku, pred Haškim tribunalom zbog genocida u Srebrenici, progona Bošnjaka i Hrvata, terorisanja građana Sarajeva tokom opsade i uzimanja pripadnika UNPROFOR-a za taoce.