Ima li svijesti o bacanju otpada: Plastično more završava i na vašem stolu

Sve češće umjesto ribe izlovimo nekoliko plastičnih kesa, kaže za Radio Slobodna Evropa Zvonko Radović, ribar iz Bara, krajnjeg juga crnogorske obale.

Njegovo iskustvo u skladu je sa podacima Međunarodne unije za očuvanje prirode (IUCN) prema kojima oko 230.000 tona plastičnog otpada godišnje završi u Sredozemnom moru. Po količini izbačenog otpada po stanovniku, prednjači Crna Gora sa osam kilograma godišnje, a za njom su Albanija, Bosna i Hercegovina i Makedonija sa po tri kilograma.

Nataša Kovačević iz nevladine organizacije Grin houm (Green home) smatra da je činjenica da se Crna Gora našla na prvom mjestu zemalja po količini otpada koji završi u Sredozemnom moru poražavajuća i pokazatelj da su država i građani pali na ispitu ekološke svijesti i odnosa prema prirodi.

Kojim putem hiljade tona otpada stižu u more

„Otpad u more stiže tako što ga dio građana, male i srednje industrije odlažu u potoke, rijeke nakon čega stiže u Skadarsko jezero a potom preko rijeke Bojane i u Jadransko more. Ima tu i komunalnog otpada ali plastike je najviše. Ona ostaje ili na površini mora ili tone, razlaže se u sitne čestice mikroplastike i na kraju sve to završi u tijelu ribe a nakon izlova i u našem organizmu“, objašnjava za Radio Slobodna Evropa (RSE) Nataša Kovačević.

Milicu Mandić iz Instituta za biologiju mora, kojem je u fokusu praćenje otpada na plažama, plutujućeg otpada, i onog na dnu mora, ovi podaci ne čude.

„To su zabrinjavajući podaci. Otpad moru ugrožava zdravlje morskog eko-sistema, zdravlje morskih organizama, a kroz lanac ishrane posljedično i zdravlje čovjeka zbog čega se problem mora rješavati“, naglašava Mandić u izjavi za RSE, konstatujući da je otpad u Crnoj Gori posljedica nemarnog ponašanja pojedinca.

„Na primjer, u Bokokotorskom zalivu sav taj otpad je posljedica ponašanja lokalnog stanovništva i turističkih aktivnosti jer zaliv nije pod uticajem otvorenog mora niti većih rijeka“, dodaje Mandić.

U Crnu Goru, prema riječima Mandić, značajnu količinu otpada donese rijeka Po iz Italije. Ona kaže da je za Južni jadran specifično strujanje morske vode koje se kreće od Albanije ka Crnoj Gori. Govoreći o „putu“ otpada navodi da su rijeke veliki izvori otpada, i da tako, na primjer, otpad iz Srbije završi u Sredozemnom moru.

U moru i bijela tehnika

Mandić navodi da najveću količinu otpada u moru čini plastika, čak oko 90 odsto, ali da ima metala, gume, kućnih aparata.

„Nalazimo automobilske gume, komade mašina za veš, šporete, bicikle. Dakle, u moru su odbačeni djelovi koji stanovništvu više ne trebaju pa su napravili deponiju u moru Bokokotorskog zaliva“, navodi Mandić.

Ribar Zvonko ističe da su poseban problem i krivolovci koji nemaju isti odnos prema moru i njegovoj zaštiti.

„Pravi ribolovac kada izađe na more i kada završi lov svoje smeće ponese sa sobom. Međutim, redovno srećem na moru one koji to ne rade. Par puta sam upozoravao ljude da to ne rade ali oni nastavljaju da sve što im stigne do ruke, a više im ne treba, bacaju u more“, ispričao nam je Zvonko dodavši da otpad donose i obilne kiše.

„Otpad stiže rijekama iz unutrašnjosti. Ima tu svega ali najviše je kesa. Nešto se pod hitno mora uraditi“, apeluje Zvonko.

Da crnogorski otpad ne zna za granice pokazuje iskustvo Nataše Kovačević iz Grin houma tokom jedne posjete Nacionalnom parku Mljet, u Hrvatskoj.

„Obilazimo nacionalni park i oni nam objašanjavaju kako imaju veliki problem sa otpadom u moru a ja u tom trenutku u smeću koje pluta primjećujem pakovanje jogurta proizvedenog u jednoj mljekari u Crnoj Gori. Svake godine kada opadne vodostaj Skadarskog jezera ispliva naš „obraz“, odnosno tone smeća koje tu završavaju ili preko Bojane nastavljaju put ka Jadranskom moru“, kaže Kovačević.

Dugoročne posledice bacanja plastike

Direktorka Morskog i polarnog programa IUCN-a, Mina Eps, navodi u istraživanju, da zagađenje plastikom nanosi dugoročnu štetu kopnenim i morskim ekosistemima i biodiverzitetu, posebno morskim životinjama koje bi mogle da budu pritisnute ili da progutaju plastični otpad i umru od iscrpljenosti ili gladi.

U crnogorskom Institutu za biologiju mora su na pet vrsta riba radili analizu prisustva mikroplastike u njihovim želucima.

„Obradili smo više od 300 komada ribe i plastika je bila u velikom broju njih. Kroz cio lanac ishrane u moru, a ne samo kada čovjek konzumira ribu, dolazi do oštećenja na različite načine reproduktivnog zdravlja morskih organizama i time čovjeka“, navodi Mandić.

Saglasna je sa Zvonkom i poručuje da se nešto mora preduzeti.

„Prevencijom, uklanjanjem otpada sa morskog dna.Neophodno je i uvesti kaznene odredbe za sva one ko baci otpad u more“, kaže Mandić i sugeriše da bi trebalo udaljiti kante za đubre od obale kako otpad, usljed vremenskih nepogoda, ne bi završio u moru.

Potrebna ozbiljna međunarodna reakcija

IUCN je ukazao da je loše upravljanje otpadom odgovorno za 94 odsto plastike koje se nađe u moru.

„Bez značajne intervencije to zagađenje neće prestati da se pogoršava dok se ne udvostruči i dostigne 500 hiljada tona do 2040. godine“, ocijenila je organizacija navodeći da treba preduzeti „ambiciozne mjere“. Kako navode, bolje upravljanje otpadom u 100 gradova najvećih zagađivača moglo bi da smanji izbacivanje plastike u Sredozemlje za 50 hiljada tona godišnje.

Savjetuju da zabrana nekih proizvoda kao što su plastične kese omogućava da se smanji dodatnih 50 hiljada tona otpada.

Egipat sa 74 hiljada tona godištnje, Italija sa 34 hiljada tona godišnje i Turska sa 24 hiljade tona godišnje – zemlje su koje bacaju najviše plastike u Sredozemlje, pokazao je izveštaj.

Usvajanjem Deklaracije o ekološkoj državi, koja je održana na otvorenom na Žabljaku 20. septembra 1991, Crna Gora je proglašena za ekološku državu. U deklaraciji je bilo definisano strateško opredeljenje Crne Gore da usvaja i primenjuje najviše standarde i norme iz oblasti zaštite životne sredine, očuvanja prirode i ekonomskog razvoja na principima ekološki održivog sistema.