Knjiga nastala tokom karantina ujedinila Bosnu i Hercegovinu

Mi se ne bavimo politikom, politika nas unazad neke godine stalno zavađa – mi se bavimo kulturom koja nas spaja, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), inicijator i urednik knjige, „Sve te priče“ Aldin Avdić.

Knjiga je nastala tokom karantina u Bosni i Hercegovini, od marta do maja, a sadrži priče, pjesme, anegdote 46 mladih iz cijele države, koji su pisali o svojim gradovima, željama, nadama i strahovima.

RSE: Odakle ideja za knjigu?

Avdić: Namjera je bila pružiti mladima u BiH prostor gdje mogu predstaviti svoje spisateljsko umijeće, ali i na taj način produktivno provoditi vrijeme izolacije. Ideja je niknula kroz platformu „Coffee Days“, to je u principu prvi društveni kafić na području Bosne i Hercegovine.

Mi smo imali određene planove za ovu godinu, ali korona je to sve poremetila, kao i ostala poslovanja, planove i ideje. Tako je cijela ta ideja improvizacija na novonastalo stanje i način da nekako doprinesemo u cijeloj toj situaciji. Organizovali smo jednu igru pisanja, gdje mladi zapravo predstavljaju svoje spisateljsko umijeće i na taj način komuniciramo na daljinu. S obzirom na to da smo bili spriječeni da se družimo, to nam je bio idealan način da još uvijek održavamo interakciju, da razgovaramo.

Nakon što smo dobili zaista sjajne tekstove, odlučili smo da objavimo knjigu. Nismo vjerovali da ćemo uspjeti, ali smo dali sve od sebe da to i uradimo. Danas, zahvaljujući tome svemu, predstavljamo našu knjigu.

RSE: Jeste li očekivali ovakav odziv mladih?

Avdić: Vjerujte mi da nismo. To je prvenstveno bila samo igra, pisanje između sebe, da razmjenjujemo osobne radove. U jednom trenutku smo shvatili da smo obuhvatili cijelu Bosnu i Hercegovinu, više od dvadeset bh. gradova, opština, nekih manjih mjesta. Čak smo obuhvatili i opštinu iz Slovenije. Definitivno to niko nije mogao da očekuje, ali smo uradili to što jesmo zahvaljujući upravo tim nepredviđenim okolnostima. Na kraju krajeva, niko nije mogao da predvidi tu situaciju, ali je izrodilo jednu fenomenalnu priču. Ne samo od nas, bilo je još puno priča u doba korone koje su jako lijepe i pozitivne.

RSE: Koje forme dominiraju knjigom?

Avdić: Knjiga zapravo obuhvata pet kategorija, u principu četiri kategorije i jedno pismo, koje je potpuno izdvojeno iz kategorija.

Prva kategorija je pod nazivom 'Ja sam čovjek', to je ujedno i tekst autorice Mateje Jurišić, koji je i ponukao cijelu ovu ideju da se napiše knjiga zbog fenomenalno sročenih riječi. 'Miris Bosne' su tekstovi koji se vežu na samu Bosnu i Hercegovinu, na vezanost mladih za njihovu domovinu. Tu imamo kategoriju ljubavnih pisama i pjesama. Četvrta kategorija, 'Čudna pudla', to je poezija. To je konglomerat različitih tekstova, ali isto tako sjajnih.

RSE: Spomenuli ste jedno odvojeno pismo koje je dio knjige. Kakvo je to pismo i kome je upućeno?

Avdić: Pismo je autora Kenana Fejzića. Mene se dojmilo iz razloga što je Kenan obuhvatio kroz činjenične statističke podatke, ali savršeno ukomponovao riječi i rečenice i obratio se upravo roditeljima, a piše o položaju djeteta u našoj državi, faktički, ali mislim da je to i na globalnom nivou. On upućuje roditelje da nije važno ukoliko tvoje dijete ima jedinicu iz matematike, možda on nije matematičar, ono što želi da kaže jeste da je djeci apsolutno potrebno i malo slobode kako bi izrazili sebe, ali da ne budemo rigorozni i da pustimo djeci da budu djeca. Ali, kako se kaže, svako čita kako mu prija.

Tako će i to pismo, kao i mnoge druge tekstove svako nekako kroz svoju prizmu razumijevanja da shvati.

Svjesni domovine

RSE: Kakav je odnos mladih prema Bosni i Hercegovini?

Avdić: Mislim da to ne možemo glorifikovati, ali svakako postoji izuzetan dio mladih koji su savršeno svjesni svoje domovine i koji vole svoju domovinu.

Sa druge strane imamo mlade koji ne doživljavaju svoju domovinu, jer nemaju razloga da je tako dožive. A naš je zadatak, nas svih, da omogućimo da je dožive svoju domovinu, da dožive svoj grad, svoju zajednicu nečim što je njihovo. Do nas konstantno dopiru neke negativne konotacije raznoraznih priča, zbog čega mladi i odlučuju da odlaze i ne žele sebi priznati da su zapravo državljani Bosne i Hercegovine.

Tu ima i tekstova o Bosni i Hercegovini, kao i o gradovima, i svi oni, to ćete moći kroz tekstove osjetiti, ponosno predstavljaju svoju domovinu. Isto tako imamo i ljude koji spletom okolnosti ne žive u Bosni i Hercegovini, ali konstatno nastoje da nešto doprinesu. Da, Bosna i Hercegovina je definitivno postojana država i mi smo njeni državljani.

RSE: Može li se reći da je knjiga ujedinila Bosnu i Hercegovinu i na koji način?

Avdić: Svakako da možemo, jer i jeste. Ono što mi ovom knjigom zapravo govorimo – mi se ne bavimo politikom, politika nas unazad neke godine stalno zavađa – mi se bavimo kulturom koja nas spaja. Mi samo želimo da živimo i da omogućimo sebi, na neki način, da budemo egzistencijalno zbrinuti iz svih mogućih aspekata. I želimo da nam to omoguće, ali isto tako mi sami sebi moramo da omogućimo takav način života i standarda, manje-više. Želimo da se bavimo onim čime želimo da se bavimo, ali nam to ne omogućavaju, nažalost.

RSE: Kako biste ocijenili položaj književnika, književnosti i generalno umjetnosti? Koliko je država otvorena da podrži projekte mladih?

Avdić: Dobro, ali mi smo prije 25 godina imali jedan potpuni restart. Ako pričamo o šezdesetim, sedamdesetim godinama, gdje je bio procvat apsolutne kulture, naročito muzičke scene, vidimo da su se izrodile neke fenomenalne priče. Sada je na nama zadatak da opet to pokrenemo, i kroz književnost, i kroz muziku i kroz mnoge neke aspekte i kulture življenja, umjetnosti, apsolutno svaki segment. A potom dolaze i mladi u politici i svi drugi aspekti.

RSE: Kada se očekuje da će knjiga biti u prodaji?

Avdić: S obzirom na to da imamo još neke ključne stvari da uradimo, najavljeno je za sredinu januara da knjiga izađe. Za to vrijeme radićemo na upoznavanju autora sa našim budućim čitaocima i obrnuto.

RSE: Šta bi bila Vaša poruka mladima u Bosni i Hercegovini?

Avdić: Moja bi poruka bila da ne odustaju tako lako i da se ne zamaraju nekim stereotipima, koje smo mi kroz ovu knjigu srušili, mnoge te neke stereotipe. Definitivno želimo da kažemo da ne budu lijeni i da njihov život ne ovisi o drugima, nego o njima samima.