BiH odaje počast stranim dobrovoljcima decenijama nakon rata

Gubitak noge, zatvorska kazna i posttraumatski stresni poremećaj. To je cijena koju je platio Britanac Simon Hutt zbog ratovanja u Bosni i Hercegovini '90-ih godina prošlog stoljeća.

Hutt je jedan među hiljadama stranih dobrovoljaca koji su se u BiH borili u jedinicama Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Armije Republike Bosne i Hercegovine ili Vojske Republike Srpske (RS).

U BiH je došao 1992. godine, sa iskustvom iz Zaljevskog rata koji se godinu ranije, zbog iračke okupacije Kuvajta, vodio između Iraka i koalicije međunarodnih snaga.

Boreći se na ratištu na sjeveru BiH izgubio je nogu, a nakon 30 godina na Facebook profilu ovog 50-godišnjeg Britanca brojne objave i dalje podsjećaju na rat u BiH.

Jedna od njih iz 1992. godine prikazuje ga u maskirnoj uniformi, uz napisanu poruku da je "skupo platio avanturistički duh i mladenačke odluke, jer se suočio s težim oblikom posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP)".

"Mediji su nas prikazivali kao plaćenike ili fašiste, tako da sam ljudima govorio da sam nogu izgubio saobraćajnoj nesreći", prisjeća se Hutt osuda društva koje su ga dočekale u domovini zbog ratovanja u BiH.

U redovima HOS-a i HVO-a

U Bosnu i Hercegovinu je stigao kao 19-godišnjak u septembru 1992. godine. Pobjegao je iz britanske vojske i doputovao u Hrvatsku, a mjesec kasnije otišao je na ratište u sjevernoj Bosni.

U selu Domaljevac u Bosanskoj Posavini, pridružio se 2. Bojnoj Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS), u čijem sastavu su bili vojnici iz nekoliko evropskih, ali i arapskih zemalja.

Tvrdi da je zbog ekstremnih desničarskih narativa u toj jedinici, ubrzo prešao u jedinicu HVO-a u obliženjem selu Matići.

Na pitanje zašto je došao u BiH, za RSE ističe da su televizijski snimci bošnjačkih i hrvatskih zatvorenika sredinom 1992. godine u logoru Omarska u Prijedoru, bili "kap koja je prelila čašu".

"Nova riječ 'etničko čišćenje' postala je uobičajena i bio sam posramljen odgovorom moje vlade na embargo na oružje na sve strane, iako je Srbija imala najveći dio oružja bivše Jugoslavije", ističe za RSE.

Sredinom novembra 1992, ranjen je u borbi sa Vojskom Republike Srpske. Noga mu je amputirana, a nekoliko sedmica kasnije britanska vojska ga je vratila u domovinu i osudila na 90 dana zatvora zbog dezertiranja.

Po povratku u Veliku Britaniju, ratna iskustva i traume opisao je u knjizi "Putovanje dječaka-ratnika" ("A boy soldier's journey").

"Posttraumatski stresni poremećaj je takav da najmanja pukotina postaje odron i u nekoliko minuta vas obuzima i preplavljuje tamom", napisao je Hutt u uvodu knjige.

U domovini odbačeni kao 'psi rata'

Bosna i Hercegovina nema zvanične podatke o broju stranih dobrovoljaca koji su se borili u ratu od 1992. do 1995.

"Prema nekim procjenama, tokom rata izdano je oko 11.000 državljanstava stranim pripadnicima triju sukobljenih vojski", podaci su iz knjige "Al-Kai'da u BiH: Mit ili stvarna opasnost", autora Vlade Azinovića.

Fenomen stranih državljana u redovima Hrvatske vojske (HV), HVO-a i HOS-a više od deset godina proučava Tomislav Šulj, vojni povjesničar u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, sa sjedištem u Zagrebu.

Šulj za RSE kaže da ima potvrđene podatke da se u redovima HVO-a borilo oko 400 stranih boraca iz 30-ak zemalja svijeta.

No, procjenuje da je broj stranaca u HVO-u bio znatno veći.

Šulj je i jedan od administratora Facebook grupe "Zahvala stranim dragovoljcima Domovinskog rata", koja ima više od 10.500 članova.

U opisu ove stranice piše da je "više od 1.000 stranih dragovoljaca branilo Hrvatsku i hrvatski narod u BiH", te da su ih njihove domovine odbacile kao plaćenike, odnosno "pse rata".

Ratovali su, uglavnom, u brigadama HVO-a na području Bosanske Posavine, a veći broj i u postrojbama na području Mostara, na jugu BiH.

"Strane dragovoljce nikako ne treba idealizirati, jer činjenica je da dio njih imao kriminalnu prošlost, a neki su se kriminogeno ponašali i tijekom boravka u HVO", ističe.

Najveći broj stranaca, koji su se pridružili HVO-u, bili su iz Njemačke, Velike Britanije i Francuske, Mađarske i Švedske. Podaci govore da ih je poginulo 49, dok je ranjen najmanje 71.

Dio njih, kako kaže Šulj, imaju status umirovljenih vojnika, a došli su "jednostavno osjetiti rat". Neki su, također, dolazili zbog vjerskih ili političkih razloga, ali i u potrazi za avanturom.

"No, dio je dolazio i iz idealističkih razloga. Dio ih je, čak, i pobjegao iz redovne vojske svojih zemalja, kako bi sudjelovali u ratu", ističe on.

U BiH dobili spomenike

O sudjelovanju stranih dobrovoljaca u ratu u BiH danas svjedoče grobovi i spomenici širom zemlje.

Podignuti su u čast ruskim, njemačkim i ratnicima iz islamskih zemalja, koji su se borili u vojskama na teritoriji BiH.

"Za opstojnost hrvatskog naroda živote položiše", poruka je uklesana na spomen-ploči poginulim pripadnicima HVO-a u Gornjem Vakufu/ Uskoplju, gradu u srednjoj Bosni koji je tokom rata bio poprište žestokih sukoba između HVO-a i Armije RBiH.

Ploča je postavljena na groblju Pidriš, a na njoj je, među ostalim, ime Nijemca Juergena Schmidta, koji se borio u redovima HVO-a i poginuo krajem januara 1993.

Prema dostupnim podacima, Schmidt je bio zamjenik komandanta brigade HVO-a "Kralj Tomislav" i imao je 20 godina kad je poginuo u borbama sa Armijom BiH na području Gornjeg Vakufa/Uskoplja.

U brigadi "Kralj Tomislav", osnovanoj sredinom 1992. u Tomislavgradu, na jugozapadu BiH, postojao je i vod "Viking", u čijem sastavu su bili dobrovoljci iz zapadnoevropskih zemalja.

Prije dolaska u BiH, Schmidt je bio na ratištu Hrvatskoj, gdje se od 18. godine borio u jedinicama Hrvatske vojske.

Na spomeniku na groblju Pidriš također je napisano ime Nijemca Andreasa Kolba koji je, boreći se u redovima HVO-a, poginuo u novembru 1993. godine.

Otkuda strani mudžahedini u BiH?

Istovremeno, ratnih devedesetih u redovima Armije RBiH većinom su se borili dobrovoljci iz arapskih zemalja.

U ljeto 1992. prvi mudžahedini stigli su na područja Travnika i Zenice u centralnom dijelu zemlje. Došli su s ciljem podrške "borbi protiv neprijatelja bosanskih muslimana", podaci su iz procesa koji su se vodili pred Haškim tribunalom.

Nema preciznih podataka o njihovom broju, tokom tri i pol godine rata na strani Armije RBiH. Strane procjene se razlikuju ovisno o izvoru, a domaće sugeriraju da ih je bilo oko 3.000.

Nakon osnivanja 1993. godine, odred "El Mudžahid" je rastao, a do 1995. dosegao je broj od oko 1.000 boraca, govore podaci Haškog tribunala.

Odred "El Mudžahid" bila je jedinica u sastavu 7. Muslimanske brigade Trećeg korpusa Armije RBiH, a činili su je dobrovoljci afro-azijskog porijekla.

Spomenici tim borcima mogu se danas pronaći u Zavidovićima, u centralnoj Bosni. Na jednom od njih ispisana su imena 40-ak osoba za koje je navedeno da su iz Kuvajta, Jemena, Tunisa, Saudijske Arabije i Turske.

Drugi je podignut na šehidskom mezarju u selu Livade, u blizini Zavidovića.

"Ovdje leže mudžahidi iz dalekog islamskog svijeta koji su pali na ratištima Vozuće, Potcjelova, Paljenika. 1992-1995. odazvali su se na vapaj muslimanima Bosne, kada su im spaljivani domovi, ubijani sinovi i silovane kćerke", dio je teksta napisanog na ploči u blizini spomenika.

Inače, Zavidovići su jedno od mjesta na kojima su pripadnici odreda "El Mudžahid" počinili ratne zločine, u tom slučaju nad ratnim zarobljenicima i civilima srpske nacionalnosti.

BiH zatražila od Turske izručenje osuđenog generala Armije RBiH Sakiba Mahmuljina

Šehidsko mezarje u selu Livade, na kome se nalazi i spomenik mudžahedinima, u nadležnosti je Medžlisa Islamske zajednice Zavidovići. U Medžlisu, pak, za RSE tvrde da ne znaju ko ga je izgradio i zašto.

"Nemam tačne informacije i ne bih smio da kažem nešto što nije tačno. Znam o čemu se radi, ali nisam bio tamo i ne znam bogami ko ga je podigao", kazao je za RSE sekretar tog medžlisa Elvir Mehić.

Bosanskohercegovačko ratište je tokom devedesetih bilo interesantno i pripadnicima Iranske revolucionarne garde, te iranske obavještajne službe VEVAK, piše u knjizi "Al-Kaida u BiH: Mit ili stvarna opasnost".

Spomenik četvorici poginulih Iranaca može se vidjeti ispred zgrade ambasade Irana u Sarajevu.

"U spomen na iranske šehide u BiH koji su svoje živote položili za mir", napisano je na spomeniku, na kome su ispisana imena četvorice Iranaca, među kojima je Resul Heidari.

Iz ambasade Irana RSE nije uspio dobiti odgovore na pitanja o stradanju iranskih državljana i okolnostima njihovog sudjelovanja na ratištu u BiH.

Na sajtu Instituta "Ibn Sina", koji se bavi suradnjom znanstvenika iz BiH i Irana, objavljeno je kako je Resul Heidari "položio svoj život za slobodu BiH 1993. godine u blizini Kaknja", u srednjoj Bosni.

Rusi i Grci u vojsci RS

Jednicama Vojske Republike Srpske pomagali su tokom rata ruski dobrovoljci.

Prema procjeni Vlade entiteta Republika Srpska, u ratu u BiH ih je sudjelovalo oko 700, a prošli su kroz jedinice Drinskog i Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske RS.

Aziz Tafro, autor knjige "Ruski i grčki plaćenici u ratu u BiH" procjenjuje da ih je bilo znatno više, ali da mnogi nisu evidentirani.

Od 1992. su, kako kaže, bili organizirani u ruske dobrovoljačke odrede u bh. gradovima poput Sarajeva, Trebinja, Goražda i Zvornika, dok su u Višegradu bili raspoređeni u prvi kozački polueskadron.

"Na ovim prostorima danas su organizovani u balkansku kozačku vojsku, veoma opasnu organizaciju. Radi se osobama koje imaju iskustva u ratovima, i prije onog u BiH, na Kavkazu, u Hrvatskoj, Siriji i Iraku. Sad ratuju u Ukrajini", ističe Tafro.

Od Bosne do Ukrajine ista lica među ruskim dobrovoljcima

Ruskim dobrovoljcima je lokalna vlast u Višegradu, na istoku BiH, 2011. godine podigla spomenik, sa imena 37 poginulih u BiH.

Na višegradskom vojničkom groblju sahranjeno je šest ruskih dobrovoljaca. U njihovu čast, na obližnjem brdu je prije šest godina podignut i krst, visok pet i pol metara.

Prema presudama Haškog tribunala, Višegrad je bio mjesto opsežne kampanja etničkog čišćenja u kojoj je ubijeno oko 3.000 Bošnjaka.

Također, nekoliko grobova Rusa koji su poginuli na ratištu u BiH nalazi se i na groblju Donji Miljevići u Istočnom Sarajevu, na teritoriji Republike Srpske.

Na tom groblju sahranjen je i Aleksandar Škrabov, koji je bio komandant Trećeg ruskog dobrovoljačkog odreda u Sarajevu, navodi se u knjizi "Ruski i grčki plaćenici u ratu u BiH".

Škrabov je poginuo početkom juna 1994. godine, nakon čega je prestao postojati i njegov dobrovoljački odred.

Osim Rusa, u redovima plaćenika koji su ratovali na strani Vojske Republike Srpske bili su i grčki i rumunjski ratnici.

Uloga grčkih dobrovoljaca u genocidu u Srebrenici

Smatra se da su neki od dobrovoljavaca iz Grčke umiješani i u ratne zločine, odnosno da su zajedno sa trupama Vojske RS, ušli u Srebrenicu gdje je počinjen genocid nad Bošnjacima.

O njihovom učešću u ratu u BiH, 2005. godine pokrenuta je istraga u Parlamentu Grčke, no do danas nema podataka o konkretnim rezultatima.