Sa učesnicima Marša mira iz cijelog svijeta: Ljudi žele prizanje, ne osvetu

Ubaid iz Pakistana i Amina iz Bosne i Hercegovine upoznali su 2021. na Maršu mira. Dvije godine kasnije, kao bračni par, ponovno pohode put u znak sjećanja na one koji su ovuda pošli nakon što je Vojska Republike Srpske zauzela Srebrenicu u julu 1995. godine.

Hiljade ljudi krenule su tada kroz šume i neprijateljske linije ka slobodnoj teritoriji u okolini Tuzle. Većina njih nije preživjela. Ubijeno je više od 8.000 ljudi, uglavnom muškaraca i dječaka iz Srebrenice i okoline, sigurnosne zone Ujedinjenih naroda, u genocidu koji su počinile vojska i policija Republike Srpske.

"Kad sam čuo za Srebrenicu, poželio sam doći u Potočare. Taj muzej me duboko dirnuo. Tamo sam čuo za Marš mira. Pokušao sam 2020., ali su me tada vratili s granice, jer sam bio u to vrijeme u Srbiji, bio je lockdown zbog pandemije. Rekao sam – ok, dolazim naredne godine. Pa, sam došao na marš 2021. Stopirao sam i stala mi je Amra koja je izgubila sina u Srebrenici", priča za Radio Slobodna Evropa Ubaid.

S hiljadama drugih krenuo je na još jedan Marš mira, gdje je dvije godine ranije upoznao Aminu.

"Ona je radila doktorsko istraživanje te teme", kaže Ubaid, 41-godišnji programer, koji od devete godine živi u Sjedinjenim Američkim Državama.

Amina pojašnjava da je radila doktorat iz antropologije o tome "kako se neriješeno pitanje nestalih iz genocida u Srebrenici odražava na društvene živote i migracijske tokove članova njihovih porodica kojih ima mnogo i u Americi i u Australiji".

"Tako sam upoznala Khana, na Maršu 2021. i ostali smo u kontaktu upoznali porodice, on moju i ja njegovu i sad u februaru 2023. smo se vjenčali", kaže Amina, porijeklom iz Donjeg Vakufa, u centralnoj BiH.

"Putovao sam Evropom i istočnim dijelom Evrope, upijao sam to... Zapad je drugo. Na Istoku misliš da učiš, ali priča postaje kompleksnija što više otkrivaš", priča za RSE, dok se odmaraju pred polazak dalje.

Na Maršu mira 2023. je i profesor na Univerzitetu u Sjevernoj Karolini.

John Cox je i direktor Instituta za holokaust i genocid na Charlotte univerzitetu.

"Čitao sam mnogo o negiranju genocida, posebno o tome kako genocid negiraju Srbi", priča za RSE. Kaže, to je finalni stadij genocida.

Na Maršu mira je i grupa autora iz Nizozemske. Oni rade na dokumentarcu o Srebrenici i njihovoj prijateljici koja se bavi fotografijom.

Artillio kaže da je njegov očuh bio u Srebrenici kao vojnik Ujedinjenih naroda. Pripadnici mirovnih snaga iz Nizozemske prije 28 godina nisu zaštitili civile u Potočarima. Iz tadašnje zaštićene zone Ujedinjenih naroda, protjerano je više od 25.000 žena, djece i starih.

Vrhovni sud Nizozemske je 2019. godine presudio da je Nizozemska imala "vrlo ograničenu" odgovornost za genocid, odnosno za smrt 350 osoba. Sud je presudio da su nizozemske mirovne snage evakuirale muškarce iz svoje vojne baze iako su znale da su u "opasnosti da budu zlostavljani i ubijeni".

Artillio radi s mladima, naročito problematičnim, a dokumentarac je projekat koji radi s prijateljima.

"Pokušavam mladima pomoći da nađu put i vrate se u društvo", kaže Artillio.

Fotografikinja Tamika iz Amsterdama sudjeluje u izradi dokumentarca o Srebrenici i Maršu mira.

"Priča iza Marša je fascinantna. Mnogo putujemo i čuli smo mnogo priča iz brazilskih favela ili Afrike. Teških priča. Ali ovu smo željeli da ispričamo ljudima. Inspirativna je", kaže Tamika.

Dejan Kožul, freelance novinar iz Beograda, više puta je bio u Potočarima, motiv mu je uvijek poštovanje prema žrtvama.

"Ovaj marš je jedan iskorak u tom pravcu. Imam i motiv dodatni, a to je moj drug Brico iz Srebrenice koji je bio među prvima koji je probio obruč i prošao do Nezuka iz Srebrenice 1995. godine.

On kaže da je ovo, Marš mira, kao ekskurzija u poređenju s maršom te 1995. i upravu je, naravno. I treba nam Marš mira i treba da nas je što više na njemu. Došao sam sa još dvoje prijatelja iz Beograda", ispričao je Dejan.

S njim je došla Jelena Jaćimović, umjetnica iz Beograda.

"Imala sam izložbu u Muzeju u Potočarima. Tu sam se bavila predstavljanjem dokaznog materijala oralne istorije i imala sam kompletan dokazni materijal na raspolaganju, kao i dokumentaciju Haškog tribunala", kaže Jelena i dodaje da je istraživala u saradnji sa Fondom za humanitarno pravo.

Pravila je crteže i tekstove uz pomoć arhivskog materijala i to je poklonila Muzeju za 21. godišnjicu. Sada je to dio stalne postavke.

Alexander iz Frankfurta na Marš mira došao je s psom Eni. Kaže da putuje od novembra.

"Uštedio sam nešto novca i putujem u kamp kućici koju sam sam uredio, pa zato nije mnogo skupo. Sa svojim prijateljem Salkom, koji isto u Frankfurtu živi, sam htio prošle godine doći, ali nismo uspjeli. Salko mi je mnogo govorio o svemu. Dolazio sam već dva puta u BiH, ali prvi put sam na Maršu. U Srebrenici sam vidio Muzej genocida i odlučio sam da dođem i na marš", ispričao je Nijemac.

Trojica prijatelja iz Njemačke. Timo Kraas je porijeklom iz BiH. Kaže da je dimnjačar, oženjen Bosankom koja je 1993. godine došla u njegov razred u Njemačkoj kao izbjeglica.

"Upoznali smo se tad kao 13-godišnjaci i kasnije vjenčali", kaže.

"Godine 1998. sam prvi put došao u tada porušeno Sarajevo. Od tada dolazim redovno. Drugi sam put na maršu mira. Nužno je obilježiti to da ne bude zaboravljeno i to želim da pomognem postići svojim dolaskom. Ovaj put marš doživljavam još intenzivnije", rekao je Timo.

Samir Fetić je porijeklom iz Kaknja, u srednjoj BiH. Kaže, jezik je prilično zaboravio, jer dugo živi u Njemačkoj. Ranije je bio u Potočarima, ali prvi put je na Maršu mira. Kaže da u Dortmundu, gdje živi, organiziraju marš mira kao memorijal i sjećanje na genocid u Srebrenici.

Gunter je došao s prijateljima.

"Ovdje vidim ljude koji su miroljubivi i ne žele osvetu, nego samo da njihova patnja bude priznata i prepoznata. Neko im je ubio brata sina ili oca, ali ne žele osvetu", priča Gunter.

Zaključuje da je za njega to ljepota BiH, "miroljubivi, dragi ljudi koji samo traže priznanje za svoju patnju".

Cilj Marša mira je animiranje relevantnih lokalnih i međunarodnih aktera da brže hapse i procesuiraju odgovorne za počinjene zločine, kao preduslov za izgradnju mira i tolerancije među narodima u Bosni i Hercegovini.

Za genocid i zločine u Srebrenici do sada je osuđeno više od 50 osoba, na više od 700 godina zatvora.