Policija i sudija nisu protupravno djelovali u slučaju ubistva Hećimović, kaže inspektor u Tuzli
Tomislav Ljubić, glavni kantonalni inspektor Tuzlanskog kantona (TK) izjavio je 2. novembra na konferenciji za novinare da "nema protupravnog djelovanja ovlaštenih službenih osoba iz policijske uprave Gradačca i suca koji je radio u predmetu Nizame Hećimović".
Nizamu Hećimović je 11. augusta ubio Nermin Sulejmanović, bivši partner. Ubio je i oca i sina Đengiza i Denisa Ondera, također iz Gradačca. Teško je ranio Harisu Onder, njihovu majku i suprugu.
Ubistvo je prenosio uživo na svom Instagram profilu, koji je kasnije uklonjen, a u toku policijske akcije počinio je samoubistvo.
Nizama Hećimović je posredstvom policije zatražila izricanje mjera i zabranu prilaska i uznemiravanja samo nekoliko dana prije nego što je ubijena.
Dalibor Bingas, postupajući tužilac u predmetu je rekao kako "ništa ne ukazuje da je neko sarađivao sa Nerminom Sulejmanovićem i da nije bilo potrebe da se sa njim sarađuje i da mu se dostavljaju lokacije".
"Ona se sakrivala kod svoje tetke koja je njemu bilo jako dobro poznata. Pošto se nasilje dogodilo 3. augusta, on se 4. augusta čuo sa tetkom Nizame. On je dolazio više od dva puta da preda i preuzme njene stvari, kružio oko kuće. Sve vrijeme je imao sumnju da se tu nalazi i kada su popustile 'kočnice' jedini izbor je ta kuća. Nije bilo potrebe da mu se dojavljuje", rekao je Bingas.
Dževad Korman, direktor uprave policije TK je rekao da je protiv više policijskih sliužbenika unutrašnja istraga o kojoj nije želio govoriti detalje.
Šta je rečeno u augustu?
Iz MUP-a TK su 17. augusta saopštili kako je "bilo dovoljno dokaza da Općinski sud u Gradačcu izrekne mjere zabrane prilaska i uznemiravanja, koje je posredstvom policije zatražila Nizama Hećimović, samo nekoliko dana prije nego što je ubijena".
Iz MUP-a su tada poručili i "da je neosnovana odluka suda da odbije zaštititi Nizamu Hećimović, jer je MUP-a Tuzlanskog kantona samo u prvih sedam mjeseci ove godine sudu podnio ukupno pet zahtjeva za izricanje zaštitnih mjera prema devet osoba zbog nasilja u porodici".
"Sve zatražene mjere je Općinski sud u Gradačcu prihvatio i sve predložene zaštitne mjere su izrečene na osnovi istog obima dokaza kao i u slučaju Nizame Hećimović", naveli su polovinom augusta u tuzlanskom MUP-u.
Saopštenje MUP-a je stiglo nakon što je dan ranije predsjednica Općinskog suda u Gradačcu Slobodanka Kojić izjavila na konferenciji za medije da ovaj sud nije izrekao Nerminu Sulejmanoviću zabranu uznemiravanja i uhođenja Nizame Hećimović, jer "policija nije dostavila dokaze uz zahtjev".
Tri od pet žena smatra nasilje uobičajenom pojavom
Zbog ubistva u Gradačcu je održano nekoliko protesta u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini protiv nasilja.
Svaka treća žena u BiH je žrtva nasilja, a svaka druga, starija od 15 godina, doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja, podaci su Agencije za ravnopravnost spolova u BiH.
U oba bosanskohercegovačka entiteta zakoni o zaštiti od nasilja u porodici su mijenjani nekoliko puta, ali nijedan od njih ne sadrži termin femicid.
Prema njima u roku od 24 sata od prijave nasilja, policija određuje zaštitne mjere.
Po prijavi nasilja policija kontaktira nadležni centar za socijalni rad, a ukoliko postoje i fizičke povrede uključuju i medicinske ustanove.
Prema zvaničnim podacima u BiH je tokom 2021. i 2022. ubijeno 19 žena, a najvećem broju ubistava prethodilo je dugotrajno nasilje koje nije bilo prijavljivano ili je bilo prijavljivano, ali je izostala adekvatna reakcija institucija.
Prema istraživanju OSCE-a tri od pet žena u BiH smatra da je nasilje uobičajena pojava u njihovim zajednicama, dok su četiri od deset žena iskusile psihičko, fizičko ili seksualno nasilje nakon navršene 15. godine života, od partnera ili drugih osoba.
Gotovo polovina ispitanih žena smatra da je nasilje u porodici privatna stvar, a više od 40 posto njih ne zna šta treba činiti ako dožive nasilje.
Većina žena ne prijavljuje nasilje koje doživi, navodeći sram, materijalnu ovisnost, nedostatak informacija, nepovjerenje u službe i strah, kao razloge zbog kojih ne prijavljuju nasilje relevantnim institucijama.